среда, 2. август 2017.

PROMOCIJA ROMANA "POD SJENKOM BUKOVE ŠUME" BORISLAVA KOSANOVIĆA

BORISLAV KOSANOVIĆ, rođen 13. aprila 1982. godine u Somboru. Osnovnu školu završio je u Kljajićevu, a srednju trgovačku u Somboru. Zaposlen je u poljočuvarskoj službi grada Sombora. Sa suprugom Željkom i ćerkom Katarinom živi i radi u Kljajićevu. Pisanjem poezije bavi se od svoje 20. godine. Do sada je objavio dve zbirke poezije, "Kada se snovi sruše" (2014) i "Šapat letnje noći" (2015) i dva romana "Pod sjenkom bukove šume" (2016) i Povratak (2017). Od 2014. član je I.K. "Arte" iz Beograda.
 
Pod sjenkom bukove šume, Borislava Kosanovića – snaga emocija i žanrovska kompleksnost
recenzija Predraga Jakšića
Kada se u jednom književnom delu sretnu elementni romana o odrastanju, ratnog romana, elementi i struktura trilera, te elementi istorijskog romana i romana hronike, jasno je da je lestvica očekivanja, i pisca i čitaoca, podignuta vrlo visoko. Ovakav ili sličan žanrovski eklekticizam s jedne je strane često prisutan u današnjoj proznoj književnosti, i u pravim rukama, tačnije, pod pravim perom, kao što je to slučaj u ovom romanu, može predstavljati vrhunsko ostvarenje, kako u zanatskom, tako i u umetničkom smislu. Opet, s druge strane, može biti i prikrivena zamka za autora, posebno ukoliko se radi o debitantskom romanu.  Na sreću, Borislav Kosanović, kao autor, izuzetno vešto barata svim ovim žanrovskim obrascima, kombinujući ih neprestano, stvarajući atmosferu više žanrovskih priča, koje su se “srele” i “povezale”, iako se svaka čvrsto drži svog puta, a opet je i podrška onim drugim “stazama” i “skretanjima”. Roman u kome, kroz dominantnu liniju narativa, prisustvujemo odrastanju dečaka Branka, glavnog junaka i naratora, jasno nam je to i simbolički, nekoga od predaka samog autora, istovremeno nam priča i jednu od najkrvavijih i najtragičnijih epizoda u istoriji srpskog naroda, priču o genocidu koji je ustaški režim Nezavisne Države Hrvatske sproveo tokom Drugog svetskog rata. Kosanović o ovom periodu govori sa istorijske distance više nego dovoljne da bi potvrdio argumentaciju i građu kojom barata, ali i nakon sličnog istorijskog iskustva koje se, pred našim očima, odigravalo tokom ratova devedesetih godina XX veka, i ponovnog moralnog potonuća i posrnuća mnogih na prostorima Balkana, kao i raznih kasnijih globalnih “mirotvoračkih” intervencija svetskih policajaca i moćnika, kroz plaćanje krvavog danka onih čistog srca, “pod senkom” nevidljivih bombardera i bespilotnih letelica. Takođe, u kontekstu teme, ovakav žanrovski “melting pot” vrlo je redak u našem okruženju. Rekli bi smo, nažalost, da je, čak, postao vrlo nepopularan u vremenu sveopšteg licemerja, površnosti, lažnog saosećanja, revizionizma, neiskrenog pomirenja, političke korektnosti, “tranzicije”, “gledanja u budućnost”, “okrenutosti životu i sadašnjosti”. Autor ovog romana jasno nam poručuje da onaj ko u budućnost gleda bez jasne slike o prošlosti svoj će odraz naći u ništavilu – umetničkom, duhovnom, ljudskom. Zato je roman Pod sjenkom bukove šume vredan. Sigurni smo, uz to, da je autor bio svestan velikih opasnosti kakve mu je jedan ovakav pristup mogao doneti. Istorijski romani, ukoliko istovremeno nisu i postmoderni filozofski “otklon” i “kontemplacija” o tragičnosti “svih ratova i svih mržnji”, uglavnom se posmatraju kao lako, ponekad i kao “nacionalističko”, štivo za jedno leto. No, istorijski romani, ukoliko su povezani sa “istorijskom” istinom, a do istine se, verovali mi to ili ne, dolazi veoma jednostavno, ne zahtevaju nikakav otklon, niti filozofsku “kontemplaciju”, jer svojim emocijama govore vrlo jasno o tragičnosti vere u nasilje i smrt, bez patetike, bez ograda i rezervi, bez kvaziumetničke “objektivnosti”. Istina ne poznaje “objektivnost” i “neobjektivnost”, jer je jedna. Borislav Kosanović kroz roman, kroz svoje fiktivne junake, u kojima svako od nas vidi i nekog svog, korača tom istinom. Hrabro. Vreme u kom piše nije mu naklonjeno iako pomalo, paradoksalno, svakim danom, i svakim događajem, potvrđuje ispravnost te autorove odluke da se lati “škakljive” teme u ovo “škakljivo” vreme. Kosanoviću je jasno da će neke teme uvek biti “škakljive”, i to, stoga, i nije njegovo merilo. Ogromna količina emocija koja preplavljuje stranice Kosanovićeve knjige jasno kazuje da je on ovu priču morao da ispriča. Morao je da je ispriča zbog sebe, ali i kao dug precima za pesnički i umetnički genij i inspiraciju nasleđenu i predatu, a koja arhetipski leži u mnogima od nas. Mi, čitaoci, smo tu da posvedočimo njegovu reč i proverimo njegovu nameru, i vrlo bismo brzo utvrdili ta je ta reč bila lažna, jer koliko god je teško na svetlo dana, na svetlo bele stranice, izneti svoju misao, suštinu, nagotu, bez ikakvog drugog računa do otkucaja sopstvenog srca, nije teško osetiti neiskrenost tih otkucaja, a što u pitanju Borislava Kosanovića svakako nije slučaj.
Sa umetničke strane, Kosanović, kao pisac, suvereno vlada narativom, leksikom, ritmom. Andrićevska sklonost ka hronici, poetičnost na tragu Miloša Crnjanskog, ćopićevska iskrenost, popovićevska jednostavnost, draškovićevska “filmičnost”, to su Kosanovićevi književni orijentiri, kojima ne teži u smislu kopiranja, niti sa željom da “sliči”, već kroz jedno iskreno spisateljsko nadahnuće. Osećamo to dobro dok prelazimo stranice i epizode ovog romana, bilo da nas priča vodi u Zagreb, pokazujući nam autorovu filigransku preciznost u građenju trilerskog dela narativa, bilo da smo u Bjeljevini, usled razgovora zaljubljenih klinaca, spremnih da pre vremena odigraju uloge odraslih i hrabrih boraca protiv šumske tame ljudske mržnje. Ovakve i slične Kosanovićeve metaforičke slike su snažne i jasne. Ko pobedi “vuka” u šumi, odnosno strah u sebi, odbranio je belinu od senke, nevinost od prljavštine. Kosanoviću je jasno da su čitavi naraštaji onih koji su prethodili Branku, Živani, Jovanu i drugim likovima romana, i naraštaji onih koje će, kao i mi, gaziti, i gaze, istom stazom iz istih ideala i istom strašću kao i junaci ove sage, da će, istovremeno, i večito bivstvovati u opasnosti, pod “senkom” šume, a ne skriveni u njenoj senci već pod teretom tog mača tame, tame odlučne da se spusti na bele nezaštićene vratove svakoga trenutka, ne dajući nam ni tren da predahnemo i odmorimo. Na bele vratove o kojima vise bukovi krstovi, kao zalog za našu svetlost i svetost, za naš život i za našu smrt.
Bilo je zadovoljstvo pročitati roman Pod sjenkom bukove šume, Borislava Kosanovića. Takođe, to je bilo i veliko iznenađenje za nas koji pratimo Kosanovićev rad, kao jednog od najtalentovanijih srpskih pesnika klasičnog stila, ne toliko zbog potencijala ovog romana, u koji niko nije ni imao pravo da sumnja, već, pre svega, zbog besprekorne spisateljske realizacije. Debitantski roman, kao, uostalom, i sve drugo “prvo”, uvek je dvosekli mač želja, skupljanih čitav pređašnji život, i borbe sa “novim”. Put kojim se nije koračalo, iako se na njega naletalo. Slučajno ili namerno. U pokušaju ili u mislima. Ovaj je roman zrelo prozno delo, koje “ne liči” na debitantsko ostvarenje puno dobrih namera i dečijih bolesti, od kojih boluju pre vremena i na silu stvorene priče. Veliki rad, koji je prethodio i samom činu pisanja, vidljiv u svakoj epizodi pažljivo smeštenoj u “stvarne” okolnosti, dao je i snažne temelje konstrukcijama svih linija romana. Pod sjenkom bukove šume najavljuje nam vrlo ozbiljan Kosanovićev prozni put u budućnosti, put romanopisca, koji će, ako ne zaseniti Kosanovića pesnika, a ono ga učiniti jednako uspešnim u oba književna roda.