уторак, 26. март 2013.

Бранко Ћопић (1.1.1915 - 26.3.1984)



Мала моја из Босанске Крупе

Било ми је дванаест година,
први пут сам сишао до града из мог села,
тихог и далеког, кад сусретох тебе изненада.
Ех, ђечачке успомене глупе!
Мала моја из Босанске Крупе!
Јеси ли ме спазила ил’ ниси,
збуњенога сеоскога ђака,
свјетлокосог и очију плавих,
у оклопу нових опанака,
како зија у излоге скупе?
Мала моја из Босанске Крупе!
Наишла си као лак облачак,
твој ме поглед за трен обезнани,
заборавих име и очинство,
како ми се зову укућани.
Изневјерих попут сабље тупе.
Мала моја из Босанске Крупе!
Текли тако гимназијски дани,
успомена на те не оцвала,
модра Уна у прољетње ноћи
твоје ми је име шапутала.
Лебђела си испред ђачке клупе,
мала моја из Босанске Крупе!
Брзо мину наше ђаковање,
лаган лептир са крилима златним,
ипак тебе у срцу сачувах
кроз све буре у данима ратним.
Та сјећања могу л’ да се купе,
мала моја из Босанске Крупе!
Сад је касно, већ ми коса сиједи,
гледам Уну, ћути као нијема,
залуд лутам улицама знаним,
све је пусто, тебе више нема.
Еј, године, немјерљиве, скупе!
Збогом, мала, из Босанске Крупе!

Јежев одговор

Диже се Јежић , очи му сјаје,
гостима чудним одговор даје:
- Ма какав био мој родни праг,
он ми је ипак мио и драг.
Прост је и скроман, али је мој,
ту сам слободан и газда свој.
Вриједан сам, радим бавим се ловом
и мирно живим под својим кровом.
То само хуље, носи их враг,
за ручак дају свој родни праг!
Због тога само, луде вас троје
честите куће немате своје.
Живите, чујем, од скитње, пљачке
и свршит ћете – наопачке!
То слуша лија, па суди здраво:
-Сад видим и ја, јеж има право!
То рече, клисну једном ћувику,
а оно троје дигоше вику:
- Јеж нема право, на страну шала:
а и ти, лијо, баш си – будала!

четвртак, 21. март 2013.

Ja sam tvoj - Leonard Cohen

Ako želiš ljubavnika
Bit ću to što tražiš
Ako ljubiš druge draži
Na mom licu biće krinka
Ako pak za srodnu dušu moliš
Rukom me privlači
Il i-ako voliš, mahnito istuci.
Ovde sam
Sasvim tvoj
Ako šakom treba se potući
I u ring ući
Za liječnikom, ako srce zebe,
Pregledat ću pomno
Svaki deo tebe
Tvoj ću vozač biti
Samo stupi
Il me smesti u vozilo svoje
Svejedno je
Ja sam tvoj
Da ,mesec odveć sjaji
Lanac grubo steže,
Pa zla zver ne sanja
A ja lutah svugde dokle pamet seže
Kroz sva obećanja
I znana i neznana
I neodržana
Nikad žena natrag se ne vraća
Pa sve da od boli kolena se tope
Ili da ko stene prostrem se pred stope
Zavijam sred leta
Grebem posred srca
Param prekrivače
Il' zavapim jače:”Molim”
Sav u muci toj
Ja sam tvoj.
Pa i ako usneš
U trenutku, negde, usred ceste,
Upravljač je moj
Ili ako gradom zaželiš prošetat
Nestat ja ću s maglom, kradom
Ustrebaš li oca za buduće dete
Samo kaži
Ili tek šetača po peščanoj plaži
Ja sam tvoj
Ako želiš ljubavnika
Bit ću to što tražiš
Ako ljubiš druge drazi
Na mom licu bit će krinka.

21. MART - SVETSKI DAN POEZIJE



Svetski dan poezije, 21. mart, proglašen je na 30. Uneskovoj sednici 1999. godine u Parizu.
Prema Uneskovoj odluci, osnovni cilj te akcije je da se podrži jezička raznovrsnost kroz pesnički izraz i da se ugroženim jezicima ponudi mogućnost da se “čuju” unutar svojih velikih zajednica.
Svetski dan poezije podrazumeva podršku povratka usmenom nasleđu recitovanja poezije, promociji učenja poezije, obnovi dijaloga između poezije i drugih umetnosti poput pozorišta, plesa, muzike, slikarstva i drugih, podršku malim izdavačima i stvaranje privlačnog imidža poezije u medijima. Jer, pesnička umetnost nije prevaziđena, već jedinstvena forma…
Generalna direktorka Uneska Irina Bokova poručila je povodom Svetskog sana poezije da u “svetu koji se neprekidno razvija, u svetu brzih promena i društvenih transformacija, pesnici postoje, uz građanske pokrete, i znaju kako da upozore na nepravdu u svetu, kao i da nas ohrabre da cenimo njegovu lepotu. Nov život poeziji mogu udahnuti i nove tehnologije. Kratke poruke koje kruže društvenim mrežama, negovanje kreativnosti na tim mestima, kao i razmena pesama i stihova mogu pomoći da se još čvršće povežemo sa svetom".

ČUDO NAJKRAĆE TAJNE
Čarls Bukovski


Znaš, bilo je mnogo dobro.
Bilo je, bolje nego bilo šta.

Bilo je, kao nešto,
što možemo da podignemo,
držimo, gledamo i
 onda se smejemo,
zbog toga.

Bili smo na Mesecu.
Bili smo u Mesecu,
imali smo ga.

Bili smo u vrtu,
bili smo u beskrajnom ponoru.
Nigde nema takvog mesta.

Bilo je duboko,
i svetlo,
i visoko.

Primaklo se tako blizu ludila,
smejali smo se bezumno.

Tvoj smeh i moj.

Pamtim kad su tvoje oči,
glasno rekle volim,
sada, dok se ovi zidovi,
tako nečujno ljuljaju.

 LJUBAVNA
 Eva Zonenberg

Ti si najlepši frižider u koji ubacujem borovnice jagode pasulj i grašak
Ti si najsavremeniji laserski štampač firme Halvet-Pakard
koji štampa skandalozne fragmente iz života nesuđenih mistika
Ti si najtopliji radijator na svim spratovima sveta
Ti si najskuplja bočica parfema na Jelisejskim poljima
Ti si savršeni uređaj Tehniks za reprodukciju
Šubertove "Nezavršene" ili Betovenove "Sudbinske"
Ti si najduža duga pariskog neba
Ti si konkord koji odleće sa nezemaljskim ubrzanjem
Ti si najtvrđa koštica u sočnom mesu burgunca
Ti si demografski rast na kosmičkoj skali
Ti si najlepša kvaka u ovom gradu
Ti si svi kraljevi i kraljice zajedno
Ti si neodigrana partija šaha tokom svetskog prvenstva
Ti si nenaštimovani klavir u psihijatrijskoj ordinaciji
Ti si senzacionalna vitrina u centru Londona i pažnje
Ti si najelegantniji ulaz u hotel u čitavoj mreži hotela Hilton
Ti si najklizavija strana magazina Vog
Ti si najcenjenija viljuškica na svečanom ručku
Ti si najinteresantniji sadržaj knjige pozajmljene na nekoliko minuta
Ti si najefikasnija vakcina protiv besnila i gripa
Ti si ozbiljan kao Tauer u Londonu
Ti si slatka kao šećer u kocki
Ti si veliki kao najveći oblakoder u Njujorku

Iz: Stanje pripravnosti, antologija savremene poljske poezije, 2008. Prevod: Aleksandar Šaranac

Газ
Даринка Јеврић

Ми нијесмо бранили мостове
Мањкало је манекена
Са шаторских шатри примадона
Видовитих пророчица
И осталих величина нац.

Ми нијесмо бранили мостове
Јер немамо моста
Немамо чак ни ријеку

А упонорило нас некако
Па не дишемо ни на трску

Дубок је газ

Ми смо пука сиротиња
Ни поруку у боци не можемо да одашиљемо

( ,,Посланица са проклетија“, стр.73)

Čemu strah pred smrću
Lukrecije Kar (96 – 55. pre nove ere)

Kakva te nevolja goni, o smrtniče, da tako
Gorko jadikuješ? Zašto toliko cviliš
I plačeš pred smrću? Ako ti je protekli život
Bio toliko ugodan, ako ti užici nisu
Otekli kao voda kroz šuplju čašu,
Bez ikakve radosti, zašto, ko podmiren gost,
Ne pođeš iz ovog života? Zašto, budalo,
Ne kreneš, smiren, na spokojan odmor?
Naprotiv: ako je sve, što ti je bilo dano,
Uludo propalo, ako je život patnja, zašto
Produžit ga želiš, a znaš da će i opet
Sve proći ututanj i neće donijeti sreće?
Zašto ne udariš kraj takvom životu i muci?
Novih radosti nema, da bi se mogle pronaći;
Uvijek sve je isto. Da ti od godina nikad
Ne klone tijelo, da ti ne usahnu udi,
Sve bi ostalo isto i ne bi imao koristi
Čak da pobediš vjekove i da nikad ne umreš.

Prepevao Nikola Milićević

            NAJSLAĐA  STVAR

            Postoji na ovom svetu nešto
            što je slađe od svih drugih stvari.
Slađe je od meda
slađe je od soli
slađe od šećera
slađe od svega što postoji.
To je san.
Kada te obuzme san,
ništa te ne može sprečiti,
ništa te ne može onemogućiti da zaspiš.
Kada te obuzme san
i naiđu bezbrojni ljudi
koji dolaze da ti smetaju,
zateći će te kako spavaš.

Mašem ti iz afričkog plemena Susu, iz nekog davnog vremena, ali i iz ovog našeg...

 (Pesma iz Antologije prvobitne poezije)

среда, 20. март 2013.

Novica Tadić, Iz zbirke Neznan


MODERNA MEŠINA

Moderna mešina
duva mi u lice
mirise i reči prazne.
Ona ima ručice kojima okolo grabi,
i svoju nutrinu gladnu,
od svega na svetu, samo vazduh trpa.
Meka je i modra njena kosa,
rasuta u pramenove.
Obla su njena ramena,
obrazi okrugli.
Bistre su njene oči,
a njima ništa ne vidi
dok se u svetlosti dnevnoj kupa.

NA STANICI, SAN

Sedim, ruku skrštenih,
na svom prtljagu,
malen, zguren, siv.
Nikoga ništa ne pitam.
Nikoga ne čekam.
Ne znam odakle sam došao
ni kuda sam to krenuo.
U sanduku su moje knjige.
U koferu su moje košulje.
Sve sam spakovao što sam imao.
Na glavi mi
šarena kapa,
moj ponos i radost velika.


Sastavljam beskonačnu poemu od mnoštva fragmenata. Raste neko čudo pod mojom rukom, pred mojim licem.
Novica Tadić, jedan od najznačajnijih srpskih pesnika XX i početka XXI veka, rođen je 1949. kod Plužina u Crnoj Gori.
Umro je 2011. u Beogradu, gde je proveo veći deo života. Počeo je da objavljuje pesme 1974: Prisustva, Smrt u stolici, Ždrelo, Ognjena kokoš, Pogani jezik, Ruglo, O bratu sestri i oblaku, Kobac, Ulica, Napast, Potukač, Nepotrebni saputnici, Okrilje, Tamne stvari, Neznan, Đavolov drug, Tu sam, u tami (posthumno). Pesme Novice Tadića prevođene su na engleski i francuski jezik. Zastupljen je u antologijama evropske i svetske poezije.
Za zbirku Neznan 2006. dobio je nagradu Meša Selimović. Bio je urednik Književne reči (10 godina), Vidika, Književne kritike,
kao i glavni urednik u Izdavačkom preduzeću Rad.

уторак, 19. март 2013.

Milan Milutinović



GLAD

Ona je došla zorom bosa,
Na stopalima je nosila ledene pahuljice s dalekog severa
Na prstima miris još nerođene dece za svaki prst po jedno dete.
U podne je sa suncem u negližeu na ti
Igrala je preferans u školjke, viline konjice i zvezde.
Uveče je u senci meseca gradila zidove, ograde
Tišinom, setom, gordošću.
Kosom upletenom u grane javora, lipa, jela
Krilima lastavica, slavuja zaustavila je vreme i otišla.
Ja sam ostao ispred trpeze od hrastovine
S postavljenim plitkim i dubokim tanjirom
S leve strane su ćutali viljuška i kašičica za kolač
S desene strane gledali se kašika za supu i nož
Zaronivši ruke u naraslo testo u naćvama
Levom rukom sam mesio maldenčiće
Desnom rukom sam mesio laturđijice
Za svaki dan po jedan mladenčić
Za svaku noć po dve liturđijice.
Uz svetlost sveća i igru senki
Jeo sam deliće sopstvenog srca.
O autoru,
Milan (Vojislava) Milutinovć rođen je u Beogradu 4.12.1966. godine, gde i danas živi i stvara. Član je klubova : „ Miodrag V Šijaković “, od 1988. godine, književnog kluba „Jesenjin„ od 1996. godine, književnog društva „ Libero Markoni “ od 2005 godine, i „Udruženja književnika Srbije„ od 2003. godine.

Godine 2009. osvojio je drugu pesničku nagradu za pesmu „Tuga„ književnog kluba „Branko Miljković“  iz Knjaževca. 

TUGA

JAJE NA OKO
U TIGANJU PLIVA
NA VRELOM TALASU ULJA
VEČNU TUGU KRIJE
ŽALEĆI ŠTO
PILE POSTALO NIJE

2010. godine treću nagradu na pedesetim majskim susretima u organizaciji književnog kluba  „Đuro Salaj“  za pesmu „Na zidinama troje“, i 2011. diplomu na desetom javnom konkursu povodom dana zaljubljnih na temu „Ljubav je pesma najlepsa“  za pesmu  „Madam Jagoda“  u organizaciji kluba Umetničkih Duša Mrkonjić grada 2011. Milan Milutinović se čitalačkoj publici predstavio sa pet zbirki poezije.

субота, 16. март 2013.

Шта читамо


Пол Остер (1947) један је од најзначајнијих америчких романсијера данашњице, песник, есејиста, сценариста, редитељ и преводилац. Аутор је романа Г.Вертиго, Левијатан, Месечева Палата, Њујоршка трилогија, У земљи последњих ствари, Књига Опсена, Пророчка ноћ, Бруклинска ревија лудости, Зимски дневник. Написао је две мемоарске књиге, књигу есеја Уметност гладовања, као и збирку песама Ишчезавања. Аутор је сценарија за филм Дим, коредитељ (са Вејном Вангом) филма Модри у лицу и сценариста и редитељ филма Пандорина кутија. Његове књиге преведене су на преко двадесет језика. Живи у Њујорку.

Бруклинска ревија лудости је текст чудног животописа – пре него што је добио облик књиге на српском језику, постојао је само у електронској форми. На енглеском језику је књига која се појављује тек након српског издања.
Живот овог романа је, дакле, баш као и животи његових јунака, јасно одређен једном преломном тачком: за рукопис то је трмутак када из електронског облика прелази на папир, облик податнији ширем читалачком аудиторијуму, а за Нејтана Гласа, који ј ,,главни глас“ романа, за Тома Вуда, Харија Брајтмана, Аурору Вуд, па и малу Луси, то су они тренуци у којима успевају да продру у суштину живљења, само наизглед другачију за свакога од њих.
Све оно што Остер уме као приповедач, и због чега је стекао светску славу, налази се у овом делу. Нове тонове додају само околности у којима је дело настало, време које је писац оставио иза себе, али и утицај нових генерација, које – за пишчев укус – живот комадају са жестином коју он не заслужује. Поврх свега, ово је прво дело Пола Остера у коме су атмосфера нихилистичког гледања на свет и песимизам стављени у други план. Све док не окренете последњу страну романа.
(Превела са енглеског Ивана Ђурић Пауновић; Геопоетика 2005)

четвртак, 14. март 2013.

KLUB PESNIKA "ORFEJ" SUBOTICA

IVANA PAPEŠ BOGOSAVLJEV

PRIJATELJU

Ako misliš da treba ostaću.
Ostaću da ti namestim krevet
Da ti napravim čaj
Da razmaknem zavese
I u tvoju sobu pustim malo sunca.
Da te držim za ruku
Kada ti jave lošu vest
Da je više nema.
Ja znam šta znači gubiti
I znam kako je biti sam
Kada ti jave
Lošu vest...
I zato ako želiš ostaću.
Ostaću da pokupim veš
Pre kiše
da razgovaram s tobom
Ili da ćutim...
Da udišemo zajedno vlažan miris proleća.
Ako misliš da treba ostaću.
Ostaću
Jer to rade prijatelji

(Iz zbirke pesama "Van vremena",Banatski kulturni centar Novo Miloševo, 2012)



среда, 13. март 2013.

Ivo Andrić ( 9. oktobra 1892. - 13. marta 1975.)


Pismo iz 1920. godine
Priča u prvom licu, premijerno objavljena 1946. godine. Vremenski pada u mart 1920. u doba posle Prvog svetskog rata. Pripovedač i njegov prijatelj Maks Levenfeld sede na koferima na železničkoj stanici Slavonski Brod i čekaju voz za koji ne znaju kada će doći, ali znaju da će biti prepun. Maks Levenfeld je pripovedačev prijatelj iz mladosti koga nije video nekoliko godina. Levenfeld je Sarajlija, plemenitog porekla, majka mu je bila lepotica na glasu. Pripovedač i Levenfeld postali su prijatelji u gimnaziji, uprkos razlici u godinama, što u tom uzrastu znači mnogo. Prijateljstvo se produbljuje, mladi ljudi zajedno čitaju knjige, i jedan drugom poveravaju tajne. Maks je ateista, a pripovedač koji je od njega mlađi tri godine vidi u njemu i uzor i prijatelja. Maks je, posle mature, otišao u Beč, da studira medicinu i prijateljstvo se prekinulo. Našli su se, slučajno, posle ratnih godina, na peronu železničke stanice, u iščekivanju beogradskog voza. U nekoliko reči, pričaju jedan drugom kako su proveli rat. Posle vojne lekarske službe Maks je sredio svoju sarajevsku ostavštinu i sprema se da emigrira u Južnu Ameriku. Izmenjen je, i ne razgovara više ni o knjigama ni o poeziji. Za njega pripovedač kaže: „Posle toga velikog rata sretalo se među inteligentima dosta takvih kivnih ljudi, kivnih na neki naročit način, na nešto neodređeno u životu.“ Maks odlazi zauvek i govori pripovedaču da će u sebi stalno nositi sećanje na Bosnu, kao neku dugu, neizlečivu bolest. Mislio je da će u njoj provesti život, ali sada zna da neće. Pripovedač ga pita zbog čega, zapravo, on odlazi, zašto beži. Maks na to odgovara da se sve uzrok može svesti na jednu jedinu reč: na mržnju. Pripovedač želi da se usprotivi toj tvrdnji ali u taj mah nailazi voz i razgovor se prekida. Dvadesetak dana kasnije pripovedač u Beogradu dobija pismo. Piše mu Maks Levenfeld. Obrazlaže onu jednu jedinu reč koja je uzrok njegov odlaska. On zna da je Bosna divna, neobična zemlja, ali je, istovremeno i zemlja mržnje i straha. Bosanski čovek nije svestan te mržnje, čiji je korelativ strah. U Bosni i Hercegovini, govori Maks Levenfeld, „ima više ljudi koji su spremni da u nastupima nesvesne mržnje, raznim povodima i pod raznim izgovorima, ubijaju ili budu ubijeni, nego u drugim po ljudstvu i prostranstvu mnogo većim slovenskim ili neslovenskim zemljama.“(...) „I tako, vi ste osuđeni da živite na dubokim slojevima eksploziva koji se s vremena na vreme pali upravo iskrama tih vaših ljubavi i vaše ognjene i svirepe osećajnosti. Možda je vaša najveća nesreća baš u tome što i ne slutite koliko mržnje ima u vašim ljubavima i zanosima, tradicijama i pobožnostima.“ Levenfeld piše pripovedaču o sarajevskoj noći, o tome kako svaka bogomolja izbija neko svoje doba (katolička, pravoslavna i muhamedanska) a sam Bog će, u tom času, znati koliko je sati po jevrejskom računanju vremena. Hteo je, kaže, da se posveti izučavanju te mržnje, ali je uvideo da nema ni snage ni sposobnosti za tako nešto. I poželeo je pripovedaču svaku sreću u novom životu i u novoj državi. Prošlo je od tada prvo deset godina, pripovedač je saznao da se Levenfeld naselio u Parizu, gde je otvorio ordinaciju i među južnoslovenskim svetom postao poznat kao „naš doktor“, da bi, potom, prošlo novih osam godina. Pripovedač saznaje da se doktor kao dobrovoljac uputio u španski građanski rat i da je tamo poginuo. Priča završava rečenicom-komentarom: „Tako je završio život čovek koji je pobegao od mržnje.“

уторак, 5. март 2013.

Kasida ruže, Lorka


KASIDA RUŽE

Ruža
večita na  svojoj grani
nije tražila zoru i njena svitanja bela.
Nešto je drugo htela.

Ruža,
nije tražila znanje i senku:
granicu sna i tela.
Nešto je drugo htela.

Ruža,
nepokretna na nebu
nije tražila ružu u cvetanju
ni onu što je svela.
Nešto je drugo htela.

( Lorka )