четвртак, 31. јануар 2013.

NA MORU (ITAKA 2012), Tatjana Salinger



Hodamo obalom,
mesec se poput svile razastro po vodi.
Tišina miholjskog leta nad glavama brodi.
Ja bih Tvoj poljubac htela,
od mora slan.
Kao naforu posle dugog posta.

Grčevitim šakama zrele žene držim tvoje ruke,
osećam da mi život izmiče.
Reci mi Bože kako da uzmognem,
a da ne umaknem?
Od Tebe, od Tvoje duše.

Pusti me da noćas utonem u plimu i oseku nežnosti tvoje.
Dugo čekam to.
Spajanje se samo u snu odigrava,
tamo gde vreme nije dimenzija.

Pitam se voliš li me,
il si me voleo,
ili čes me možda tek zavoleti?
Sada, kada si u meni ugušio svaku  drugu želju,
isto kao što se gasi sveća,
sada,
kada se u Tvojim zenama ogleda moja sudbina.

Ako jutro ipak dočekamo zajedno znaću:
Ti još sunce postao nisi,
a ja sam već postala oko suncokreta

III nagrada "Zubori sa Moravice"

уторак, 29. јануар 2013.

СМЕХ, Данијела Васиљевић


Смејеш се мојој љубави
Искреној жељи и жудњи
Тако немилосрдно и гордо
Као незасити освајач
Заразног ли смеха,
И град се смеје грохотом
Паркови подрхтавају
Тргови се руше
И мој троми зидни сат
Твојим смехом заражен
Прескаче минуте

ИНТЕРМЕЦО
  
Молим
За мало тишине
Начуљи сенке
Месец се гнезди у неба раму
Вечити номад - поноћни мир
Мамуза звездиним сјајем
На пир, зове
Татјану

Писмо
Шушти папирус
Слово о клин
Мисао пише сазвежђа
Немуштих ноћи и дана
Ни сама не зна
Како? Мисао иста
Пуноверно путује

Вековима
Мимоходна циљу
У времену изаслана
Песницима, скитницама,
Ветропирима,
Боље њима, јер
Више не распознаје
Коме је послана

БУДИ МОЈ САН
 
Стојиш преда мном
Говориш дијалектом,
Који, пробије ли се
Кроз густину мојих жеља
Постаје несазнајан
И твоје отеловљење
Налик сну
Добија обрисе постојања

Зато ћути
Не доказуј да си
Само човек од
Назора и прохтева
Несазнатљив остани
Да љубим сновиђења
Твојих траговитих
Појављивања.

УБИСТВО ИЗ НЕХАТА
Са литице се пружа поглед на равницу, сличи острву које извирује из
океана, свратишту усамљеника. Доле, под литицом, зјапи равница,
непрегледна и моћна. Тишина се хвата у коштац са ветром. Мушкарац,
на месту замишљеног пејсажа, црта по листу папира контурe женског
лика.
Папир истргнут из руке невештог сликара плута, тежећи
слободном паду на доле, ка свеприсутној нигдини.Човечије тело се
стрмоглављује за њим. Жели да додирне тло пре меких линија женске
силуете.
Туп ударац са врха литице се не чује, ни ромор
кише док брише оловку са папира који нехајно пада. Папир тло дотиче
бео, испран, без иједног доказа на њему.

Рођена 1976. године у Голобоку. Живи и ради у Смедеревској Паланци. Пише песме и кратке приче. Објавила књигу кратких прича „Изнад падине изломљених кровова“ (2011).

понедељак, 28. јануар 2013.

Рајбер - Јован Н. Бундало - Београд


Ноћима када на земљи све почива пригушено тамом скупи се мисао у мозгу па као какав натегнут смотуљак тежи да се попут опруге баци у далеке светове. Затворених очију стварност добија нове облике, те из магацина успомена узимам неку старину, за коју ови данашњи људи без душе нису чули.
Нећу да тврдим да је старо боље од новог. Вама што отварате врата притиском на дугме некакве справе чудно ће изгледати мој жал за рајбером. Ове ваше новотарије делују ми подмукло и непоуздано, можда стога што су невидљиве. Изазивају у мени осећај и стрепњу као да се појавио нови облик живота. Једном ћу поставити рајбер на ова пластифицирана врата без душе, па када их не будете могли отворити притиском на то ваше дугме, схватићете да вам је изум несавршен.
Та једноставна направа дуго и верно је служила генерацијама пре нас. Простим окретањем дела причвршћеног за довратак блокирала је врата, те се није могло насилно ући без великог разбијања.
Имао је рајбер и лоших особина. Био је употребљив само са унутрашње стране врата и прозора. Знам да ће и рајбер отићи у заборав. Тамо одлази и тако пролази превазиђено. Све временом оболи или изгуби значај и снагу. Потисне га ново, прецизније у техничком смислу и практичније за то доба. Тада без емоција кажемо да је старо одслужило своје. На исти начин поступамо са стварима и људима. Одлазе тихо у заборав, у непостојање. Бацамо нешто у старо гвожђе, а корозија тек што је почела да га нагриза. Отписујемо некога као да га нема, пре стварне смрти, пре умирања. Одбачени брже пропадају, свесни да ником не требају и да ничему не служе.

недеља, 27. јануар 2013.

САВИН МОНОЛОГ, Десанка Максимовић


Ноћас ће кроз сан родитеља мојих слутња тешка
замахати црним огромним крилима,
и браће моје кроз срца витешка
страх ће минути.

А ја ћу бити далеко од родних села,
на домаку светогорских тихих манастира,
клецаћу већ крај манастирског прага бела
пун молитве и мира.

И кад бекства синовљевег стигну тужни гласи
до властеле наше и кнежева,
резаће већ свети оци моје власи;
и душа под небом јутарњим као шева биће високо.

А кад мати моја пружи убогом комад круха
и помене у молитви име изгубљеног чеда,
срце ће куцати моје испод свештеничког руха
и спазићу где ме Христос право у очи гледа.

Куцнуо је час светог завета.
Никад више видети нећу мили очински кров,
ни слушати благог мајчиног савета,
ни с браћом младом кренути у лов.

Никад више са ових кнежевских трпеза
нећу чути звук кула и кондира,
и одоре своје царске од златнога веза
заувек скинућу.

А кад манастирске прекорачим праге мирне,
у осамљеничка кад ступим дворишта
и удахнем мирис свете смирне,
душа моја од живота више ништа неће тражити.

Молићу се тада за спас српског рода,
за родитеља својих благ и побожан крај,
и да браћа моја кроз живот иду светла хода
као анђели кроз рај.

субота, 26. јануар 2013.

David Albahari - Esej

Danilov i njegova pećina

Danima bih mogao da govorim o njegovim rečenicama, kao što bih mogao da govorim o rečenicama Tomaža Šalamuna ili Aleša Debeljaka.
Sjajan pesnik je taj Danilov! Da ga ne poznajem, ne bih znao kako da ga nacrtam. Ranije, pre nego što sam ga sreo, crtao sam ga kao velikog čoveka, dugih brkova i sa kosom do ramena koji grudima razgrće granje šume kroz koju hoda. Na tom crtežu ja se nalazim na brežuljku, toliko sitan, da me kapica od žira štiti od kiše. Doduše, kiša još nije počela da pada na tom crtežu, ali sudeći po oblacima koji se gomilaju u gornjem desnom uglu, tek što nije počela.
Divan pesnik je taj Danilov! Med mu kaplje sa usana kao da su mu usta puna saća, iako sam mu bezbroj puta rekao da ne doručkuje među košnicama i da ne večerava na palubi broda jer nikada se ne zna kada može da dođe do neke klimatske nepogode ili do eksplozija na sunčevoj uzburkanoj površini koje će razorno uticati na celokupno životinjsko carstvo. Nikakva poezija ne bi tada pomogla Danilovu. On bi se pretvorio u košnicu koja hoda i njegovo zujanje bi najavljivalo njegov dolazak i niko onda ne bi bio zainteresovan za pesnika i njegova tačna priviđenja.
Staromodan pesnik je taj isti Danilov! Tako bar on kaže i onda zapisuje to u pesmu, a te reči se odmah uklope u stih kao da su iz njega izvađene: "Ovo su samo reči, ali mi ne znamo šta stoji iza njih." I zato su tvoja priviđenja toliko važna, zato nas zbog njih trese groznica, i zato očekujemo melem tvojih rečenica kao što robijaš sa staromodnom kuglom vezanom za nogu očekuje krišku hleba sa pekmezom. Ili kao što se ti, Danilove, spremaš da postaneš nestvaran.
Veličanstvene rečenice ispisuje onaj Danilov! Danima bih mogao da govorim o njima, kao što bih mogao da govorim o rečenicama Tomaža Šalamuna ili Aleša Debeljaka. Postoje, naime, takvi pesnici čiji su stihovi nanizani kao zbir rečenica, od kojih svaka predstavlja gotovo celu pesmu, pesmu u pesmi, pesmu u nizu pesama, kao što je pesma "Sestra". A pamtim i druge njegove rečenice, na primer onu: "Ne može se u ruci držati reč." Potom sledi: "Između tebe i tvog detinjstva prolaze oblaci." Na drugom mestu govori se o opasnosti nerazumevanja, tamo gde pesnik kaže: "Mračan je jasan govor." Na drugom mestu on upozorava: "Niko ne sluša okean, jer od toga može da se poludi." Zatim kaže: "Zbog svetlosti me je uvek bolelo srce." I na kraju: "Nikada ne mislim na bajke kada sam u šumi."
Da, možda je Danilov doista pećina, ali ona je sve osim pećine. Divni kristali svetlucaju na njenim zidovima, a na podu škripe dijamanti kao da potiču iz "tamnog vilajeta". Voda se sliva niz glečere kao da želi što pre da ih ukloni sa lica zemlje. Gledano iznutra ulaz u pećinu je tako mali, da me niko ne može ubediti da je Danilov tuda prošao. Pre će biti da je pronašao neki tajni prolaz. Vešt je on u tome, kao što je vešt sa rečima. A kako tek ume da ređa stihove! Šta god mu se desi, on to pretače u pesmu, u ritam rečenica koje precizno prodiru kroz nepreciznost jezika i iznose na svetlost dana onu ogromnu Danilovljevu usamljenost u koju nas on pažljivo uvija, hraneći nas slikama sveta koji u njegovim pesmama postaje onakav kakav nam je stalno izmicao, odnosno onakav kakav doista jeste.
Da, dobar pesnik je taj Danilov, baš jeste.



четвртак, 24. јануар 2013.

Dejan Tofčević, Podgorica


Rođen sam u jednom a živim u drugom gradu.
Sastavljam kraj s krajem.
Porodica je osnovna ćelija društva
u koju stane jedva nekoliko zatvorenika.
Naišli smo na visok stepen razumevanja.
Jedva smo ga preskočili.
Aforizam oslikava stanje u državi,
i on je dospeo u krizu.
Džabe nam podmećete nogu.
Mi ne idemo nigde.
Naši uspesi su toliki da su nesagledivi.
Moja budućnost obećava,
ali joj ništa ne verujem.


недеља, 20. јануар 2013.

REKVIJEM, Vladan Radoman


Mamu su odveli juče. Tata je već odavno otišao, njega ustvari nikad nisam ni video. Uvek je na službenom putu. Ima neko čudno zanimanje. Vodaju ga po celoj zemlji, od sela do salaša, pokazuju ga na kojekakvim sajmovima… a između dva pojavljivanja na tim skupovima, iznajmljuju ga odgajivačima. Plaćaju ga da se pari! Ne baš njega, novac dobija Pietrov gazda, ali ipak… ponosan sam da je moj tata toliko cenjen. Ja lično sam stidljiv, ne volim gužve, još manje zatvorene prostore, a o tucanju, u mojim godinama nema govora… Kasnije, kad porastem, ne bih želeo da me pokazuju kao neku čudnu zverku.
Ali onaj drugi deo tatinog zanata bi me zanimao. Znam o čemu pričam. Više puta sam prisustvovao tim sablaznim radnjama. Pietro je dovodio u moju štalu prvo Emu, posle Suzanu, posle jednu treću koju nisam znao... obarao ih je u slamu, te žene su se kikotale, zatim je on legao na njih, koprcao se kao da ga je spopala ona bolest ludih krava, to je trajalo neko vreme sa uzdasima, čak i vrištanjem i onda, odjednom smireni, veoma umorni bi ostali ležeći i buljeći u plafon. Pitam se kako moj tata radi te stvari. Ne mogu da zamislim njegove ljubavnice u položajima koje je zauzimala Ema ili Suzana, ili ona treća.. I opet sam ponosan na mog tatu. Nijedna od tih dvonožnih krava nikada nije dala Pietru nijedan groš. A baš je obavljao, i savesno, obavljao svoj posao. A za to vreme, moj tata je zaradio milione...
Ovih zadnjih dana se ne osećam sigurno. Pietro, kao od uvek, me poji i hrani svako jutro, pere me, miluje, ali što mi se ne sviđa, prekjuče je počeo da mi priča, da mi tepa, da mi pipa vrat, slabine i, krajnji bezobrazluk, butine. Đubre pedofilsko!
Nadam se da ste razumeli, ja nisam vaše vrste. I uobraženi mesožderi dvonošci vi ne možete da shvatite da ja, sin Atile i Sarke, praunuk čuvene „Krilate“, ja mladunac koga na vašem jeziku zovete „tele“, vi nikad nećete moći da razumete da ja znam vaše reči, da su mi one potrebne kao trava pašnjaka, kao rosa koju ujutro ližem na pragu štale, kao moja drugarica Belka, sa kojom se igram na livadi, kojoj grickam uši, sa kojom ću kasnije, kad porastem, raditi iste čudesne stvari kao Pietro sa one tri dvonozne krave, ili moj tata sa pravim pravcatim kravama. I ja za to neću traziti ni dinar. Ni dolar, ni marku, ni liru, šarenu hartiju koja je u vrednosti u ovoj zemlji.
Rekoh “čuvena Krilata”... mama mi je pričala našu porodičnu legendu… Da, da, da… i mi imamo legende, priče, junačke pesme… Niste znali? Naravno. Naše priče i pesme se ne čitaju u dnu vaših tanjira… Posle obroka ostaju samo masne mrlje, malo sosa kog se vi bojite, i nekoliko crvenih kapljica naše krvi… Dobro… rekoh «Krilata»… moja prababa… Pre mnogo punih meseci stigla je ovde, na obalu ostrva. Pričali su mi da je izašla iz mora, njena dlaka je blistala, iz gubice su izlazili pramenovi patnje, uši su joj se zašiljile, i iznurena, žedna i gladna, mršava je pala na pesak. Na njenom, na našem jeziku, molila je za pomoć… Adam, Pietrov otac je našao, pomilovao, podigao, utešio, poveo na imanje na kome je radio. I usput, da je razonodi, razgovarao je sa njom. Adam je bio čovek od stare, prastare vrste ljudi, od onih koji su znali da razgovaraju sa biljkama, sa životinjama, koji su razumevali rečnik brze vode i prepoznavali sve migove neba, svako mršćenje stena.
Krilata, (Adam ju je tako odmah nazvao zbog njenih plećki, koje su se probijale kroz kožu zbog mršavosti, kao da hoće da izađu iz tog nezahvalnog tela, zbog tih lopatica koja su ličila na dva pupoljka anđeoskih krila) polako se penjući prema vrhu brda mu je ispričala svoju dogodovštinu. Živela je sa druge strane mora… Beše tamo pašnjaka, seljaka, sunca i slane tople vode u kojoj je volela da se brčka, beše devojčica koje su se igrale sa njom, bio je i jedan bik… I jednog dana, ljudi koji su se brinuli o njoj, i dečaci koji su je timarli i hranili, i nebo koje je mazilo, i slana voda koja joj je prijala... svi kao po jednoj nebeskoj naredbi su poludeli... Ljudi su umesto alatki, motika, ašova, budaka, uzeli neke neobične bučne sprave koje su pljuvale plamen i smrt, devojcice, do tada bezbrižne, počele su da se kriju u najmračnijim kutkovima, a dečaci, umesto da se loptaju počeše da se igraju ubilačkih igara... čak i ona topla, slana, plava voda je ohladnela, posedela, ostarila... »Voda koja matori... umire... sedi... selo na brdu koje gori... razumeš li... morala sam da bežim iz te lude zemlje... ušla sam u more i krenula...»
Adam joj nije poverovao. Krava koja je preplivala more! Nemoguće. Pesnik na svoj način, izmislio je, sanjao, kravu letilicu, kravu begunicu od ludih ljudi, leteći preko mora, do ovog mirnog kalabrijskog sela.
Krilata je dobila politički azil. Bar ja to tako prevodim i objašnjavam zašto baš njoj nisu nikad stavili omču na vrat i nisu je poveli puteljkom koji vodi prema onoj šupi iz čijeg odžaka se danu i noću diže beli dim.
To je bila moja prababa, i ja sam na nju ponosan. Hvala joj, tako sam saznao da pre ludih krava beše i ludih ljudi... I nešto mi kaže da će se to uvek i večno ponavljati... red ludih krava, red blesavih ljudi... Do kraja sveta... a svet je za mene moje parče livade... i Belka...
Pietro je došao... sam, bez svojih kravica... ne smeši se... i u ruci nosi jedan debeo, veoma debeo konopac...



Vladan Radoman 

Rodjen 1936-e u Novom Sadu, lekar

GIMNAZIJA TREĆA MUŠKA U BEOGRADU
DOKTOR MEDICINE 1962 U BEOGRADU
DOKTOR MEDICINE I SPECIJALIZACIJA ANESTEZIOLOGIJE U PARIZU
LEKAR FRANCUSKOG CRVENOG KRSTA U VREME RATA U BIJAFRI
SU OSNIVAĆ  LEKARA BEZ  GRANICA 1970
TA ORGANIZACIJA JE DOBILA NOBELOVU NAGRADU ZA MIR  1999
SUOSNIVAĆ LEKARA SVETA

HUMANITARNE AKCIJE U PERUU U NIKARAGVI  U MALEZIJI U JUGOSLAVIJI

ODLLIKOVANJA :
OFICIR LEGIJE  ČASTI
MEDALJA ZA ZASLUGE FRANCUSKOJ
ZLATNA MEDALJA FRANCUSKOG CRVENOG KRSTA
OFICIR PERUANSKOG REDA  HIPOLITO UNANO

   Objavlljeni romani u Francuskoj :
-         LA FAUTE   “Greška” (Nezavisne sveske) 1975
-         UN PAYS EN EXIL   “Zemlja u izgnastvu” (Calmann Levy) 1982
-         LE RAVIN  “Jaruga” ( Olivier Orban ) 1984 – Nagrada Saint-Beuve i nagrada  Biguet Francuske akademije -
-         LES DEPOSSEDES  “Obespravljeni « (Olivier Orban) 1986
LES FILLES DE BELGRADE  NE M ONT JAMAIS AIMES  « Beogradske devojke me nikad nisu volele »( La Table ronde ) 1991, preveden na srpski kod Galaksije Gutenberg
         LE SOURIRE DE L ACCORDEONISTE  « Harmonikašev osmeh »( La Table ronde ) 1993 – preveden na srpski kod Stubova kulture
        LUCIOLE DE GLACE     « Ledeni svitac » ( La Table ronde ) 1995- preveden na srpski kod Galaksije Gutenberg , dramatizovan i igran 2005-e u Madlenijanumu ( adaptacija  Jovan Ćirilov, rezija Tanja Mandić Rigonat, gluma Goran Jevtić )
        «BLEU MISTRAL    Plavo mistral », ORPHELIN DE MER   « Siroče od mora », » 6 RUE BONAPARTE , 6, Ulica Bonaparta « ( Galimar) 2000
         « Postoji li seksualni zivot posle smrti « ( Galimar) 2003 preveden na srpski PAIDEJA
         MA LANGUE AU CHAT   « Predajem se « ( Rošer) 2003 – preveden na srpski kod Zepter Word book
          « Trojno pravilo » LA REGLE DE TROIS     La Table ronde) 2005

          « Čarobnjak iz Aza » 2007 Vračarski breg
            « PREDVECERJE » 2011 GALAKSIJA GUTENBERG
          «  PORTES VERTES »  2012  EDITIONS PERCEE
          « ZELENA VRATA »     2012 ALBATROS PLUS

2005 Nagrada Stojan Stiv Tešić

среда, 16. јануар 2013.

ЗАВЕТ - Радомир Д. Митрић


      Памтим само оно што ми видеху очи и упамти срце: сунце испод космајских магли што сине као илуминација средњoвековном писару, наднетoм над пергаментом у тмини келије, у којој исписује живу библијску реч под жишком свеће; росна јутра, светла као пчелиње саће и ветар, који увек беше тихи сапатник у свим мојим сеобама и сеобама мог рода. Не досегох нигда више такву срећу као ту, у Неменикућама, где одрастах у окриљу прича о Ивану Косанчи и његовом јунаштву на пољу косовском. Замишљао сам како јури на црном ату и устремљује се на турску ордију. Тај првотни дечачки занос српском историјом и судбином Србаља, после ће ме целог мог скудоумног живота пратити, радостећи моје осамљеничке дане, од Ирига до Пеште, књигама из којих су проговарали древни јунаци које оживљавах смерно, пером и маштом. У Ириг доспех после пада Кочине Крајине, измучен и гладан.
Пређе то беше благородан крај, док не дође куга. У време мог босог детињства то беше мој највећи страх. Што не посекоше Турци, испи  и измори куга. После похода ових прелести, оне ме изместише из тог мог малог дечачког раја и нагнаше ме у свет. У вечити збег. Преда мном и пред мојим вршњацима, који се размилеху као мрави по шару чернозема, отвори се плаво небо Дунава и сунчана Пешта.
Тужно и меланхолично беше моје гражданско странствовање. Родина ми беше, на веки, пред очима, док лутах сеновитим улицама сегединским, темишварским и пештанским. Црна жуч тешког времена беше печат у којем ми прође животни век, као бреме носих је у себи, у фрушкогорским лутањима, на улицама Српске Атине, која тек задоби крила, док сам путовао Сентaндреји и Кежмарку, где моји Србљи худи ношаху печал патње, али и смерност самарићанску.
Дивно доба, у неповрату, отвори своје капије старцу да у скривеном врту позна негдашњег дечака, у бунару који још памти мој дечачки одраз, и зацели ми незацељиву рану, враћајући ми смирај у изби мојој детињој, над којом ме још увек најбоље памте космајске магле, мене, неустрашивог ловца са детињим луком и незаглушеног буком света!
Милован Видаковић, њим самим

 (Конкурси региона)

понедељак, 14. јануар 2013.

СЕЋАЊЕ 14.1.2011-14.1.2013


ЂОРЂЕ РАДОВИЋ (Азања, 1936) Правни факултет завршио у Београду. Објавио збирке песама: „Покушај бекства“ (1982), „Пропадање земље“ (1989), „Јабланови на путу за небо“ (2000), „Друга страна живота“ (2008), као и књигу афоризама („Афоризми за неписмене“, 1998). Заступљен је у бројним зборницима и антологијама поезије.
Члан је Удружења књижевника Србије

Пре две године нас је напустио члан нашег Књижевног клуба 21. Оставио је трага у свима нама који смо га познавали...

Из збирке Друга страна живота:

ДРУГА СТРАНА ЖИВОТА

Бежао сам у непознате пределе,
са чергарима пио,
са просјацима спавао,
робијаше бивше тешио,
над поломљеним вратима плакао,
пуштао дамаре да свој посао раде,
себе лагао...
само да бих пронашао
време незаустављено,
пролаз неоткривени,
што на другу страну живота води!

И кад схватих
уклети песник да сам,
врата се сама отворише.





субота, 12. јануар 2013.

KAREN IMA TEATAR


Vesna Vujić Ršumović, Brčko

Te noći na koktelu
Znao je nekoliko francuskih reči
I baš onaj niz izazovnih
Naleteo je na njeno „Oui, je veux“
Sa kojim je uspeo da se popne na njen motor
I pariskim ulicama vođen trenom
Slutnjom pauza na semaforima
U pauzi mirisanja njene kose
Nađe moj pogled sada
Dok mu pričam o vinskom monologu
Sa čašom na zalasku sunca
I bedrima filmskih diva
Kakve je imao
U satenskim plaštevima metropola

Karen je imala stan odmah kod Gradske kuće
Vodila je ljubav po celu noć i vozila kao manijak kroz gužvu
Dok se njegov govor orio na nekom french radiju
Čijim slušaocima nije upriličio avangardan descente
Na plašljivom engleskom do njenih svilenih nogu

Drugi su napisali eseje
A on je domislio osmeh
Nad svojim blagim „pas mieux“
U predgrađu mojih prstiju na kristalu

РАСТЕМО, Љиљана Милосављевић


         Прилика 
  
      Још данас гостује у вашем граду...аутомобил кружи градом, са окаченог разгласа обавешавају грађане...
-         Мама, да нас поведеш у циркус! Прекидајући игру, моли упорно
девојчица.
-         Тамо је глупо, одговара мајка.
-         Како да знам да је глупо, кад никада нисам била?!
Слушајући са стране, мислим, нисам ни ја. Зашто ли  пропуштам и ову прилику?

   Лажови

- Кажу да сам лажов! А сви лажу! Жали се уплакана девојчица.
- А ко сме да лаже срећо! Тешим је.
- Тата каже водиће нас на купање, после каже покварило се време.
- Мама обећа да разгледамо поподне рођенданске поклоне, и радујем се, а кад дође време, мама каже, нека сутра.
- Васпитачица обећа награду ономе ко први заспи. И ја заспим прва, па ништа.
- И сви лажу, само мене грде.

Шта да вам кажем

Да ли сам се обрадовала када сам пошла у први разред, не знам. Најлепше је било што је учитељица била лепа и млада. Заволели смо је истог трена. Заволео је и мој тата.
Сада ја живим са мамом, а он са мојом бившом учитељицом. И њиховом децом.

Медена

Трчи трогодишња Мила, плачући. Пчела зуји око њене главе.
- Узми ме баба! Хоће буба да ме изгрицка, да направи мед!
- Добро, Мила да ли си ти цвет? Тешим је у наручју.
- Нисам! Али буба то не зна.


        

петак, 11. јануар 2013.

ČESTITKA


Član našeg književnog kluba, Ladislav Varga, u Antologiji! Ponosni smo! Čestitamo i ostalima! U međuvremenu je dobio i književnu nagradu ,,Atanasije Stojković" za rukopis romana ,,Opelo za boema", koji će biti publikovan u toku ove godine.

САТИРАЊЕ



SATIRANJE RISTIĆA  
NIKAD BOLJE – PRAVDA JE SLEPA

Radmilo Ristić je rođen u Sokobanji, u ondašnjoj Kraljevini Jugoslaviji. Studirao je germanistiku u Beogradu i u Nemačkoj, i pošto nije imao preča posla, diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu.
Piše poeziju i satiru na maternjem (srpskom) i na nemačkom jeziku. Autor je više hiljada objavljenih i emitovanih humorističko satiričnih radova, i koautor je višegodišnje emisije „Osmeh“ na Radio Kragujevcu, u devetoj i desetoj deceniji prethodnog veka. Objavljivao je i internetski satirični list „Osmeh“.
Dobitnik je nekoliko značajnih naših i inostranih nagrada.
Njegova pesma „Sokobanja“ komponovana je i proglašena za himnu Sokobanje. Za pesmu „Sunce nad Kubom“ dobio je poziv da provede 10 dana kao gost na Kubi.
Izvođen je u pozorištu i na televiziji, a malo je falilo da zbog satire bude izveden i na sud.
Autor je dvanaest objavljenih knjiga.

- Ako želiš da čuješ o sebi SVE NAJLEPŠE, sačekaj svoj nekrolog!
- Nadji svoje mesto pod suncem, ali gledaj da bude – u hladovini!
- Ne laj, ako nemaš pedigre!
- Budi pametan, pravi se lud!

NOVI STARI
Svuda brzo glas puče,
još od ranog jutra:
danas oni od juče
nude bolje sutra!

I ONI GLASAJU
U vreme talasanja,
da l’ su vlasti krive,
što za vreme glasanja
i mrtvi ožive?!

BESMRTNOST
Rešiće ga se
vrlo razumno,
kad ga proglase
besmrtnim – posthumno!

VUKU U ČAST
U Tršiću slavlja stalna,
Vukovim se pismom piše,
azbuka nam idealna -
nepismenih sve je više!

NAŠE NA TUĐEM
Da Kosovo strada,
malo ko pomenu;
naše je, al’ sada
na tuđem terenu!

MORAJU
Zašto vas nepismeni iritiraju?
Pa, oni moraju da diktiraju!

SLOBODA GOVORA
Od svega što smo vam
glasno kaz’ti hteli,
ili nismo mogli,
ili nismo smeli!

среда, 9. јануар 2013.

"ЧЕГАР" Ниш


ПОД ОВИМ ЗНАКОМ ПОБЕЂУЈЕМ
Зборник поезије на тему хришћанство и православље, ПОД ОВИМ ЗНАКОМ ПОБЕЂУЈЕМ, поводом 1700 година Миланског едикта, Удружења писаца "ЧЕГАР" Ниш, изашао је из штампе. У зборнику је на 160 страна штампано око 200 песама близу 150 аутора из Републике Србије,Републике Српске, Словеније, Црне Горе, Хрватске, Македоније, Бугарске и Савезне Републике Немачке.

Угринић М. Саша – Велика Плана, члан КК 21
ЈАРА

      Из беседа Оца Тадеја Витовничког

Тај зев смутни беше нада
у ком јадна душа страда
Очи широм отворене
кад из мрака јарост крене

Ствараш битку коју губиш
а у ропству остат можеш

Сујета је другар свима
тако проста и природна
Намеће се ко домаћин
празном главом корисника

Груди су пуне туге
док су мисли развејане

У немир се лако уђе
- само склизнеш трагом сласти
Власти гладан си у власти
Ал` глад оста ко зло семе

Свега жељан себе немаш
ходаш земљом ко да дремаш
А свет је место малено
у духу је све спојено

Зли шапат дуго прати корен
тлу је сродан ко да је с њим створен
Пупољак који тек замириса у сјају
зарази се ветром што га води крају

И све нечије дуге напоре
зачас смота у своје поноре

Јара брзо прође
за собом помор оставља
Затим зима дође
у којој се све смрзава

Али свет је место чудесно
у њем` покрет не би џабе бивство

Пијаног је лагат лако
беху дивна обећања
сан посебни као нада
У ком слаба душа страда

Авантуре велике
лепоте и опасности разне
Родитељ нек учи своје
будућност на деци остаје

Па кад кормило у руке стане
Покажи се
Капетане

уторак, 8. јануар 2013.

NIKOLA TESLA ( 7.1.1943-7.1.2013.)


Posljednje pismo Nikole Tesle njegovoj majci:
Srijeda 18. novembar
Majko, pri pomisli na tebe osjećam se nekako teško i turobno, ne znam kako, ali osjećam da nisi dobro. Volio bih da sam kraj tebe sada i da ti prinesem vode.
Sve ove godine moje službe čovječanstvu nisu mi donijele ništa do uvreda i poniženja. Jutros sam ustao prije nego je svanulo jer sam čuo nešto što već duže vremena kroz san čujem u svojoj sobi. Čuo sam glas koji poji ili moli nekim maurskim jezikom lijepu tužbalicu ili zov. Jutros sam otjerao san sa očiju i potvrdio da glas dolazi odasvud i da ne mogu odrediti da li je svana ili iznutra. Bojim se da nisam razum izgubio. O ovome ne smijem pričati Dr. Layonelu jer ni njemu više ne vjerujem. Čuo sam da je posjećivao gospodina Edisona prije dvije sedmice.

Četvrtak, 19. novembar
Opet mislim na tebe, majko. Opet imam onaj nemir i tugu u tijelu. Danas ću pisati u ured za patente da moj javni eksperiment pomjere za jednu sedmicu ranije, jer ja moram krenuti kući u domovinu, krenuti tebi. Znam sada sigurno da nisi dobro, jer onaj glas, onu tužbalicu sam ponovo čuo sasvim budan i svjestan. Još sam razuman.

Petak, 20. novembar
Nisam pisao u ured za patente, došao je njihov agent da mi donese potvrde i rekao sam mu lično svoje naume. Rekao je da žali, ali da se termini ne mogu pomjerati s obzirom da su kongresmeni iz oko 20 saveznih zemalja jedva uskladili termin. Otišao sam do vodopada i rekao svojim momcima da okrenu turbine i čekaju na moj poziv sutra spremni. Ja sam odlučio da čovječanstvu dadnem ono što mu pripada i vraćam se u Europu, tebi majko. Vlade zemalja su iste ovdje kao i kod kuće. Shvatio sam sada na kraju da je čovječanstvo ovisno o vladama i da pojedinac ne može sam promijeniti svijet. Ali onaj čudni glas me brine. Znam da nešto znači i da ima veze sa tobom, sa mojim eksperimentom, sa nečim trancendentalnim.

Subota, 21. novembar
Majko, sutra polazim za Jugoslaviju. Gospođica Nora je otišla po mome nalogu u lučku kapetaniju i obezbjedila mi kartu do Lisabona, odatle idem vozom do Ciriha, pa onda direktno do kuće. Računam da mi treba oko deset dana ili dvije sedmice najviše.

Danas sam ušao u Kongresnu zgradu i na sjednici senatora zamolio za par minuta pažnje. Nije im bilo po volji, ali dozvolili su mi. Tražio sam telefon i da me spoje sa labaratorijom na Nijagarinim vodopadima. Momci su na moj nalog pustili turbine u pogon i Kongresna sala se obasjala mojom strujom, deset puta jačom od obične, upravo onako kako sam najavio.
Nisu me interesovale njihove reakcije uopće. Izašao sam odmah napolje, jer nisam ovo radio za njih već za čovječanstvo. Samo sam u momentu kada sam pogledao svjetiljke i čekao da «moja» bežična struja dođe sa turbina, osjetio da nisam ja tvorac ovoga svega. Osjetio sam da struju neko ili nešto nosi od Nijagare do kongresne sale i da je u tom zakonu koji sam smatrao »mojim« otkrićem, nešto što je oduvijek postojalo, a da je samo meni dato nadahnuće da to uokvirim i čovječanstvu objasnim. Umjesto sreće i trijumfa, pojavila se neka praznina. Shvatio sam da sam nešto veliko u životu propustio. Nešto kao da sam izostavio, kao da nisam nešto ponuđeno spoznao. Neka je formula bila tako blizu moje spoznaje, a ja je nisam našao ili nisam htio da je nađem. To ima veze sa onom maurskom tužbalicom, siguran sam sada.
Nedjelja, 22. novembar
Ovo pismo nećeš nikada dobiti, majko. Ne znam zašto ga pišem tebi koja ga više nikada pročitati ne može. Neka ti je lahka zemlja, majko moja, i oprosti mi što su me moji putevi odveli od tebe, pa ti ne mogu doći ni na sahranu. Čitam telegram sa viješću o tvojoj smrti i prezirem ljude koji nisu bili spremni još prije dvije godine da shvate da struja može da se prenosi i bez žica. Možda bi tada proveli nešto više zajedničkih trenutaka. Sada su evo vidjeli da može, ali opet je neće stoljećima znati koristiti, jer neko je spalio moj laboratorij u centru grada do temelja, sa svim spisima i nacrtima. Rekli su mi da se sumnja na gosp. Edisona. Tako sam ravnodušan da ne prepoznajem sam sebe. Prije bi se možda i jedio, ali sada više ne, jer znam dobro da neko ionako sve to drži pod kontrolom i da je «moje» otkriće još prerano došlo za čovječanstvo. I ustvari ono uopšte nije «moje«. Znam da to neko nadzori sve i da ima plan, pa sam možda i zato ravnodušan. Moj brod za Lisabon polazi u 10 sati. Kola me napolju čekaju.
Ovo pismo ću položiti na tvoj grob, majko, kad stignem u Milovac, naše seosko groblje.
Sad vjerujem u ono što nikada nisam, da si tamo negdje još uvijek «ti» i da tvoj život nije zauvijek prestao. Sad mi je žao što nisam htio nikad da se družim sa Turcima, jer oni su iste onakve tužbalice pjevali kao ona iz mojih praskozorja. Sada se sjećam da su oni znali puno više nego ja o svim ovim stvarima koje tek sada spoznajem. Zalud moje godine provedene u nauci, kad ona bijaše jalova.
Moli tamo za mene, majko, ako možeš, tom maurskom tužbalicom za izgubljenu dušu svoga sirotog neukog sina.

Nikola Tesla
,,... Sunce je prošlost, Zemlja je sadašnjost, a Mesec je budućnost...“

субота, 5. јануар 2013.

Ана Ахматова


117

Био је нежан забринут пун љубоморе
Као сjaj сунца с неба он волео ме је
А да не бих певала као некада пре
Он је убио белу птицу душе моје.

У сумрак рече ено тамо види сјајницу
Воли мене смеј се пиши стихове !
Ја закопах своје душе веселу птицу
Oкoло бунара крај једне старе јове.

Њему обећах сигурно плакати нећу
Претворих срце своје у хладан камен
А мени се чини да стално и свуда
Белу птицу видим и чујем глас њен.

 превод: Гордана Тројановић, дипл.ецц