Plavi kofer
Već od ranih jutarnjih sati aerodromska zgrada oživje, ispuni se putnicima.
Vajar je pomalo pospan, sjedio u bifeu. I pored svih tih užurbanih ljudi oko sebe, bio je usamljen. Tugu je utapao u vinu i čekao...Za nekoliko minuta njegov avion će poletjeti. Odvešće ga u dalek svijet. Na još jednu izložbu skulptura u drvetu i kamenu...Poslije višegodišnjeg rada, dlanova ogrubljelih od dlijeta i čekića, oslabljenog vida, stvorio je...jednu veliku skulpturu u kamenu i dvije manje u drvetu.
–Za razliku od ljudi, one imaju dušu... Ni zub vremena im ne može okrnjiti ljepotu. Brušenjem i filigranskim oblikovanjem, oživio sam njihovu suštinu, a duh je izašao napolje...I sve dok je trajao taj stvaralački proces, živio sam: osluškivao treptaje duše. Sada, kada su mi ruke slobodne i ne oblikuju moje snove... kao da sam vraćen zemlji. Kad bih samo mogao zaustaviti nekako te trenutke nadahnuća...ne bih žalio nestati kao mjehur od sapunice... ali kako to postići kada sam ovako jadan...sebičan ljudski stvor – rezignirano reče sebi, umjetnik, Victor Castelloti.
Posljednji poziv za putnike da uđu u avion i zauzmu mjesta...Tek tada, čuvši ime grada Dubrovnika, prenu se. Stavi na glavu crni šešir velikog oboda i krenu ka izlazu. Začu kako ga doziva zajapureni kelner da plati ono što je popio. Izvinjavajući se, objasni ljutitom čovječuljku da je zaboravio...da nije htio pobjeći.
–Postao sam senilan...Nije prvi put da se ovako, na javnom mjestu, osramotim pred toliko ljudi...Bože, šta će me još snaći na ovom putešestviju?! Zar na zdravstvenom kartonu, pored dugotrajne depresije, treba da bude zapisana i senilnost? – pitao se dok je avion, odlijepivši se od piste, zaparao nebo.
Svjetla rimskog aerodroma u noći nestaše iz vidokruga, dok ga je, zavaljenog u sjedištu, hvatao san. Njegova čudna pojava, izazivala je u okruženju podjednako osjećaj strahopoštovanja i divljenja. Kontrast između duge talasaste kose, tamne sa ponekom srebrnom vlasi, skupljene u rep, i prozračnih plavih očiju, govorio je o njegovom porijeklu. Gusta crna brada davala je duguljastom licu onu poželjnu umjetničku finesu. Ništa na njemu ne otkrivaše pragmatičnost. Jer, oduvijek je sentiment stavljao iznad racija, preferirajući štaviše neko ludilo, normalno za ljude njegovog zanata.
Rođen u mješovitom braku, u sebi je pomirio različitosti temperamenta i pogleda na život. Od majke Ruskinje, moskovske glumice, naslijedio je blagost i sjetu, neku melanholiju u plavetnilu pogleda. I, nadasve, lirsku dušu željnu opijanja, ljepote i ljubavi. Kao da se ogromno prostranstvo i ćudljivost ruskih stepa nastanilo u njemu... I vapi za punoćom i tajanstvom. Od oca, Italijana, iz ugledne vinogradarske porodice Castelloti, preuze energiju, neumjerenost u radu, razgovorljivost i potrebu da sve lijepo dodirne, ovaploti...oblikuje u nešto trajno. Crno vino, sa zaštitnim znakom firme, koju je, prije pet decenija, osnovao njegov preduzimljivi otac, bilo je poznato širom svijeta. Nijedan iole ekskluzivniji kalabrijski restoran, nije se mogao zamisliti bez tog rajskog pića. Često su se, u sitnim satima, u kafani prepunoj dima, u njemu znala sukobiti dva svijeta–onaj ruski, sklon prepuštanju, fatalistički, sa primjesom hedonizma, i drugi, latinski, koji ga je dražio na otpor, tjerao na pobunu.
Ta pomiješana krv žuborila je venama i rađala inspiracije...Tako bi, ne časeći, sa djetinjom radošću jurnuo u podrum, jedan uski, zatamnjeni prostor za rad i predavao se Muzi... Dovoljan je bio tračak svjetlosti spolja da osvijetli njegove skulpture...gromade od kamena i drveta, ponosne u svojoj samoći. Prijatelje koji su, nemuštim jezikom, zborili sa njim i bili svjedoci početnog zanosa i nadahnuća. I kasnije, potpunog klonuća i obamrlosti.
A dolazilo mu je, nerijetko, da opsuje život, onako sočno, iz petnih žila... Da se najzad obračuna sa tom pošasti kao borac u ringu i da ga, iznenada, najsnažnijim udarcem pesnice nokautira...onesposobi zauvijek. Uživao bi, slušajući odbrojavanje sudije u prepunoj areni...I, konačno, dizanje njegove ruke u znak pobjede. Jer, šibao ga je taj neumoljivi mučitelj otkad majku izgubi, a onda voljenu ženu i sina, u saobraćajnoj nezgodi. Nestaše u plamenu oni koje je obožavao. I za njih živio. I bi previše...Razdirući bol preli čašu strpljenja, a on beskućnik...podiže ruku na sebe. Za dlaku izmače smrti i nastavi sa tumaranjem kroz lavirinte sudbine.
Prolazile su godine teške i turobne, a rana nije isceljivala. Radeći, odvraćao je misli, bar na kratko, na nešto veselije što mu je ispunjavalo dušu. Poigravajući se sa svjetlošću i sjenkom, sa blagim ispupčenjima i udubljenjima kamene površine, nasta skulptura majke. Samo godinu kasnije, i dvije u drvetu, koje su imale obrise najdražih bića, one druge polovine duše. A ono što je sjedinjavalo tu kompaktnu masu šupljine i izbočine, ravni i obline, bila je LJUBAV. Ono što je u životu često neuhvatljivo.
Pred svako putovanje praćeno izložbom, grupnom ili samostalnom, imao je ritual prilikom pakovanja. Njega se strogo pridržavao, jer, plašio se, ukoliko ga preskoči ili zaboravi, desiće mu se neki maler. Nježno bi premještao svoja remek - djela u unutrašnjost poveće metalne kutije, kao da su živa, pazeći da ih ne povrijedi...okrnji slučajnim udarom o drugi predmet. Na kraju, kada bi se uvjerio da su bezbjedne, počeo bi sa slaganjem fotografija. U manjem plavom koferu, pohranjivao bi svoje uspomene...ljubavna pisma različitih boja i veličina, suvenira iz najranijih dana, sve ono što ga je podsjećalo na nezaboravne trenutke. Na vrhu, pod samim poklopcem, položio bi, neobično spokojan, sinovljevu fotografiju sa mora na kojoj se smiješio, lica priljubljenog uz majčin obraz.
Ljubazni stjuardesin glas primora ga na nevoljno buđenje:
–Da li gospodin želi nešto za osvježenje? Sok ili kafu? Za pola sata slijećemo! Pripremite se!
Kada odmahnu glavom da ne želi ništa, atraktivna djevojka mu pruži brošuru o Dubrovniku, neku vrstu vodiča kroz grad i udalji se. Prelistavao je, razgledao šarene stranice, čitao o znamenitostima drevnog mletačkog centra. Let je bio toliko opuštajući i ugodan da i ne osjeti ateriranje letilice. Primače se nekolicini putnika koji su čekali da preuzmu prtljag. Kada dođe red na njega, okretni mladić, zadužen za te stvari, pruži mu, pomalo zadihan, jedan crni kofer sa preobukom i kutiju sa skulpturama.
Nije vjerovao svojim očima! Plavog kofera nije bilo, ali mu uzrujani mladić, nakon saginjanja i zavirivanja u utrobu aviona, uz utješan smiješak, gurnu u ruke drugi tamnoplave boje, a njegov bijaše svjetliji. Gledajući zbunjeno lice, još mu odbrusi:
–Ovo je, sigurno, Vaš prtljag...Ne može biti greške, jer nijedan drugi nije preostao...možda ne vidite dobro, pa se učinilo da nije – završi crveneći u licu, i nestade. Proguta ga jutarnja izmaglica.
Još zapanjen onim što se dogodi, nemajući kud, vajar uze taksi do prvog hotela. Uleti u sobu i otvori onaj kofer. Sa strahom i zebnjom. Zašuštaše novčanice skrivene ispod muške pidžame i košulja. I dok bi neko drugi, na njegovom mjestu, skakao od sreće, on poče čupati kosu i jaukati. Polulud, unezvijeren, ponavljao je:
– Šta će mi novac? Kome da ga darujem? O Bože, opet me kušaš. Zašto mi bar ne ostavi uspomene...da lakše preživim? Kako ću bez njih...kada me svuda prate...preklinjem Te, uzmi mi sve, samo njih mi vrati!!!
Poče bacati uvis, svuda po sobi, pronađeni novac. Predveče, teturajući se, pijan i krvavih očiju, vraćao se u hotel. Neprestano je vikao na italijanskom:
– Plavi kofer...plavi kofer...moja sjećanja...noćas ću nekoga ubi...
Dubrovčani pomisliše, vidjevši ga u takvom stanju, čuvši prijeteće riječi, da je kakav šizofrenik...Pobjegao iz ludnice i koga, zasigurno, već traže...Dvije postarije gospođe prekrstiše se, kao da se brane od sablasti.
– U tom trenu, veliki sat na trgu najavi ponoć i najednom sve utihnu. A neki neznanac je, zamijenivši slučajno kofer, i ne znajući, upropastio nečiji život, postavši bogatiji tuđim uspomenama.
Svetlana Sekulić, Podgorica
