понедељак, 10. август 2020.

Miloš Sakić (1970), NOVA KNJIGA



.
***
Znam da gubitak postoji
i u istini beskonačnoj.
Leto je šareno i zimi,
ne traje,
ali boje za mene
su uvek tu...

***
Čini se da sam pogrešio vreme...
pre će biti ljude,
jesam i to što nisam,
a svetlost već zagrlila snenost moju,
slobodan naizgled,
a drugima tuđ...

***
Tako tumaram okolo,
i jure me neke čudne misli,
sebi sam došao, išao prečicom,
da li da odustanem,
ili u susret da joj krenem?

***
Čuo u sebi glas,
glas se vratio,
tražio odgovor,
odgovora nema,
sebe izgubio,
da bih tebe našao...

***
I bi nebo,
i još jedan dan,
ali sebe u svanuću
dočekati nismo mogli...

***
U snu sam te video,
snovi moji
sada su mi bliži,
zavoleo sam ih trajno...

***
Rekla je da je ptica,
a ja da hoću da delim
sa njom deo neba...

***
Priđi.
U tamu se ogrni,
ili ostani svetlosti u zalog...

***
Gledam na zidu
stare slike,
mene nigde nema...

***
Samo jedna reč,
i eto nas među zvezdama...

***
Vreme zastalo,
trenutak je uhvatio pogled...

***
Išao sam napred,
pogleda unazad...

***
Dajte mi sobu za plakanje,
i jutro za kajanje...

***
Ćutanje, osmeh,
u vremenu trag...



1 коментар: