четвртак, 25. април 2013.

Voleti pesnika Džonija, piše Milan J. Mijatović



Branimir Džoni Štulić je pesnik. Zaboravimo priče o rok zvezdi, gitarama i koncertima. U njegovom slučaju nije reč o rokeru, već o pesniku i filozofu, čoveku istančanih čula i velikih talenata. To što je u jednom trenutku sinuo na rok sceni je slučajnost. Mogao je isto tako biti i dobar vojskovođa ili pisac, ali to ne menja suštinu a suština njegovog bića je pesnička.
Njegove pesme su zapisi koji čekaju iduće generacije i buduće vekove (ako ih uopšte bude zbog crnih rupa, kometa, meteora, epidemija, terorizma i ratova). Čovek mora da ima ključ za deskripciju njegovih pesama. Nije to tek tako, da tamo neki klinja uči napamet njegove stihove i pevuši ih. To može da bude poželjno, jer taj klinja će možda potražiti i dublji smisao u tim pesmama, u poeziji onog što je nekada voleo da ga zovu Džoni. Danas, on želi da ga zaborave kao da nikada nije ni postojao. Ko se još seća one priče o mudracu koji je pobegao od javnih poslova u pećinu i nije hteo da se vrati iako su to tražili od njega?
Poeta Džoni Štulić je bio miljenik žena i muza. Muškarac sa visokim čelom i dugom kosom, zagonetnim osmehom i sjajem u očima. Ne bi ga mogli nazvati Sokratom 20 i 21 veka jer on nema tu strogost u izlaganju, nema metodu, ne teži ka nekom sistemu ili šta slično. Međutim mogao bi da prođe kao mračni Heraklit 21 veka koji razara sve lažne igre i parole, nešto kao rušitelj sistema, namćorasti i usamljeni pesnik - filozof koji ne pristaje na kompromise.
Kada su njegove kolege pevale za Tuđmana “spuštale guzicu nisko do poda” , on kičmu nije savio. Ovaj dasa nije kičmu savio ni pred Hrvatima a bogami ni pred Srbima. Kada je “seljak” Bora Đorđević naprasno postao veliki patriota i srbenda i pljunuo na sve ono što je radio do tada, Džoni se filozofski osmehivao. Plemeniti aristokrata Džoni Štulić je već jako davno objasnio Bori ko je aristokrata i plemić duha a ko je “selja” iz naroda koji hvata na gegove i jeftine stihove koji se rimuju kao u trećem razredu osnovne škole kada se balavac zaljubi u glavnu ribu u razredu pa joj na pernici napiše ubogi ljubavni stih. Upravo tako: Bora je bio ubogi zanatlija naspram aristokrate duha Džonija Štulića. Na kraju krajeva, šta Džoni ima sa Srbima i Hrvatima? Baš ništa. Oni su po nacionalnosti samo Srbi i Hrvati a on je po nacionalnosti Branimir Džoni Štulić, jedini preostali pripadnik plemena starih Azra, čiji pripadnici plemena savijaju kičmu samo pred lepim ženama a nikako zbog usrane politike.
Verovatno bi Džoni popljuvao ovaj moj tekst kada bi ga pročitao. Ali kako i može drugačije? Ja bih se lično razočarao kada bi mu se dopale ove škrabotine.
Mislim da publika na ovom sajtu zaslužuje njegove stihove pa slučajnim namernicima poklanjam ove redove neke tamo stare (poput dobrog starog vina) pesme:

LJUDI SAMOĆE
netko me voli
sanja o meni
gleda me kradom
ali ne znam tko

netko me voli
dok lutam gradom
prelazi cestu
isto kao i ja

zavirujem u gomilu
promatram svijet
netko me traži ali ne
ne znam gdje

netko me voli
dušu mi nudi
netko je stranac
isto kao i ja

produži dalje
neonska sjeno
izdaje te
želja u očima

večeras se ponovo
raspitaj za me
stavi ruke u džepove
i kreni
kreni u noć


*pročitala i prepisala 24.8.2008. Ljiljana Milosavljević

1 коментар:

  1. '83. pred koncert Azre u Smederevu Dzoni sedi na stepenicama Sindikalnog Hotela zagledan u Dunav. Pridjem mu s ledja i potapsem ga po ramenu, a on se trgne ko oparen. Veli mi 'kad kod me potapsu pomislim hoce da me biju'!

    ОдговориИзбриши