Momo
– Mihael Ende
Momo ili
Čudnovata priča o kradljivcima vremena
i detetu koje je ljudima vratilo ukradeno vreme:
roman-bajka s autorovim ilustracijama; Mihael Ende je ovu knjigu
objavio 1973. godine; prevela sa nemačkog Drinka Gojković;
izdavači: Ružno pače, Novi
Sad; Mono i Manjana,
Beograd, 2011; 260 str.
***
Ono što je mala Momo umela kao niko drugi bilo je – da sluša. Pa
to baš nije nešto naročito, kazaće možda neki čitalac, bar
slušati ume svako.
Ali to je zabluda. Zaista slušati – to ume samo mali broj ljudi. A
onako kako je Momo umela da sluša, to je bilo sasvim, sasvim
jedinstveno.
Momo je umela da sluša tako da su glupim ljudima iznenada dolazile
vrlo promućurne misli. Ne zato što bi ona rekla ili pitala nešto
što bi ih navelo na takve misli, ne, ona je samo sedela i
jednostavno ih slušala s punom pažnjom i razumevanjem. Pri tom bi
gledala čoveka svojim velikim tamnim očima i on bi osećao kako u
njemu odjednom odnekud izranjaju misli za koje ni slutio nije da ih
krije u sebi.
Umela je da sluša tako da su zbunjeni ili neodlučni ljudi odjednom
tačno znali šta hoće. Plašljivi bi se iznenada osetili slobodno i
smelo, a nesrećni i potišteni postajali su puni pouzdanja i
radosni. A kad bi neko mislio kako mu je život sasvim promašen i
beznačajan, kako je on sam tek mrva među milionima, da nikome do
njega nije stalo i da bi ga lako zamenili kao i razbijen lonac –
otišao bi i sve to ispričao maloj Momo. I još dok bi govorio,
postajalo bi mu na neki tajanstven način jasno da se grdno vara, da
je on, takav kakav je, jedinstven na svetu i da je zato na svoj
poseban način i važan za svet.
Eto kako je Momo umela da sluša! (str.15, 16)
***
U svom romanu-bajci Mihael Ende nas podseća da se život sastoji
od određene količine vremena, zapravo, da je vreme-život najveća
čovekova dragocenost!
Junakinja Momo koristi vreme, svoje jedino bogatstvo, na najbolji
mogući način: osluškuje zvuke u prirodi, osluškuje čoveka. Tako
koristi i sebi (postaje produhovljenija i smirena) i čoveku čije
kazivanje sluša. Čak i glup čovek, podstaknut njenim pažljivim
slušanjem, razvija svoje misli, postaje mudriji.
Takav odnos prema životu – vremenu smeta
sivoj gospodi
– simbolu političke i poslovne elite
dvadesetog veka. Siva gospoda, štediše vremena, uspeli su da od
mnogih odraslih naprave sebi slične; jedino na decu, oduševljenu
Momom, nisu imali nikakav uticaj. Stoga je Momo postala najveći
neprijatelj sivoj gospodi i oni nastoje da je se reše. U kritičnim
trenucima Momo će, pod zaštitom kornjače Kasiopeje (simbola sporog
proticanja vremena) uspeti da se skloni u kuću Nigde u kojoj živi
učitelj Hora, čuvar vremena svih ljudi. U međuvremenu, siva
gospoda, uz pomoć ranije pridobijenih odraslih, uspevaju da smeste
svu decu u spremišta i tako im onemoguće da se zabavljaju i vesele
kao što su to činili ranije pod uticajem devojčice Momo. Ipak, na
kraju ovog romana-bajke, Momo pobeđuje; nema više sive gospode. U
stari amfiteatar, u kome se davno nastanila Momo, opet dolaze i deca
i odrasli. I, kao pre pojave sive gospode, Momo i njeni prijatelji, i
deca i odrasli, dovoljno vremena posvećuju druženju i zabavi.
Knjiga Momo
podstakla me je da razmišljam o
brojnim porukama koje sam u njoj prepoznala.
Akumulirana naučna saznanja tokom prethodnih vekova bila su
izvanredan podsticaj za sve ubrzaniji razvoj nauke i tehnike u XX
veku. Primena naučnih otkrića, industrijalizacija, dva svetska rata
i niz drugih faktora doneli su ljudima XX veka mnoga stradanja, novu,
strahovitu brzinu življenja, još surovije oblike eksploatacije,
pomanjkanje vremena za privatni život...
Čini se da je autor ovog književnog dela prepoznao zbunjenost
čoveka XX veka, njegovu neprilagođenost sve bržim promenama u
načinu života, nadolazeću pojavu otuđenja u svim oblicima. Nije
li bespogovorna poslušnost, pa i poslušnost prema Vođi, jedan od
razloga da Endeov narod prigrli ideologiju fašizma? Da li razvoj
nauke i tehnike i njihova primena vode ostvarenju biblijskog
proročanstva o smaku sveta? Možda tako možemo objasniti pojavu
nostalgije za prošlim vremenima, nostalgije jače nego ikad ranije.
Svojim ponašanjem junakinja Momo se opire
bezdušnosti i sivilu novog vremena, zlog vremena, oličenog u sivoj
gospodi pepeljastosivog lica u paučinastosivim odelima sa sivim
šeširima i malim sivim cigarama, sivoj gospodi u pepeljastosivim
limuzinama. A njihov stav je:
„U životu je najvažnije to [...] da čovek
uspe, da nešto postane, nešto stekne. Ko više uspe, više postigne
i stekne više od drugih, tome ostalo dolazi samo od sebe:
prijateljstvo, ljubav, ugled i tako dalje. ( str. 90)
Devojčica Momo i njeni prijatelji su
suprotnost sivoj gospodi.
Oni su oličenje dobra. I, kao u svim bajkama, dobro pobeđuje:
nestaće sive gospode
sa sivim cigarama
– smak sveta je izbegnut. Momo i njeni prijatelji metafora su
željenog sveta koji ume da sasluša drugog, ume da voli i da bude
voljen.
I kao sve druge bajke, i ova nastoji da nas
učini boljim. A možemo i moramo biti bolji u vremenu sadašnjem,
prema romanu-bajci Momo,
samo ako usporimo te nađemo vremena da saslušamo drugog, da mu
pomognemo u nevolji, da budemo ljudima prijatelji, da ih volimo.
Možda polemišem sa autorom romana ako kažem: razvoj nauke i
tehnike i njihovu primenu zaustaviti ne možemo. I ne treba! U novim
uslovima moramo stvarati novog čoveka, humanijeg nego što je ikada
bio. Jedino tako će opstati planeta! Jedino tako opstaće čovek!
6. II 2014. Radmila Kovandžić
Нема коментара:
Постави коментар