Ivo Andrić

SPAS

Devet je stotina sutona želelo jednu radost,
Dok sam živeo
Zaboravljen, napušten, prezren,
Gažen ko most nad vodom.

Tek jednog večera
Kroz blesak poslednjeg zraka
Mlada meseca, sokova i voda,
Ugleda duh zanesen
Kako večernji oblak dobiva oblik i svest,
Kako se ogromno nebo otvara i sjajem
Neslućenim
Oduzima jednom zauvek nesrećan dah.
A Spas, kome se gonjena zver kao i čovek nada,
Govori svetlošću, neprolaznom harmonijom:
Da niko nije zaboravljen i sam.

(1920)

Nemiri

Vrijednost ljepote je u beskrajnoj raznolikosti vidova u kojima nam se javlja. U tome je i njena oplemenjujuća snaga i njena najveća draž.

Primitivni i ograničeni ljudi imaju razvijenu sposobnost nadanja. Kod umnih i darovitih ljudi ta moć je, čini mi se, manja.

Prekori između starih i harmoničnih supružnika bezazleni su, bez oštrine, ne sudaraju se nego klize lahko kao oni kamenčići beluci koje je rijeka u toku godina zaoblila i uglačala do savršenstva, tako da više vezuju par ljudi nego što ga dijele.

Nisu svi ljudi tako hrđavi i kao što to hrđav čovjek misli.

Možda je u početku bilo i drugih motiva, ali danas je glavni strah. Od straha su ljudi zli, surovi i podli, od straha su darežljivi, čak i dobri.

Ima ljudi čiji je život tako dobro ispunjen da ni svojom smrću ne mogu da nas obeshrabe.

Mladost je sretno doba u kome čovjek počinje da vjeruje u sebe, a još nije prestao da vjeruje drugima.

Čovjek koji ne voli nije sposoban da osjeti veličinu tuđe ljubavi, ni snagu ljubomore, ni opasnost koja se u njoj krije.

Nisu oni koje nazivamo pokojnicima tako mrtvi kao što se to obično misli. Isto kao što ni oni koji sebe smatraju živima nisu onako ni onoliko živi koliko bi hteli da izgledaju i kako sami sebe vide.