уторак, 22. септембар 2020.

Антологија српских песника

 






Потражите у библиотекама, можда је стигла Антологија српских песника рођених у периоду 1946-1996, у нашој ,,Милутин Срећковић“ у Смед. Паланци, јесте. ФИГУРЕ У ТЕКСТУ-ГРАДОВИ У ФОКУСУ, дивно опремљена у издању Установе културе Кораци из Крагујевца. Избор песника, близу четири стотине, приредили Миљурко Вукадиновић, Видак М. Масловарић и Раденко Бјелановић. Подухват вредан похвале.

Многе песнике смо сретали, поносни смо посебно на Мирослава Јозића, Славишу Крстића и Миодрага Милуновића. Са радошћу се срећемо, корачамо улицама нашег града. 


среда, 2. септембар 2020.

Љиљана Милосављевић (1952) - НОВА КЊИГА

Snaga reči – Branka Zeng




Osvrt na „Okreni se gde sunce greje“ Ljiljane Milosavljević

Prosipamo reč, u nameri da svoju misao, osećanja, izrazimo. Govorimo belini papira, ili kako je to sada praktičnije, svetlucanju monitora. Čuvamo zapise, uspomene, u zaboravljenim kutijama, izviru u nevoljnim trenucima. Imamo  samo sebe, i dug pristigao na naplatu, dug ljubavi pružene ili je to obaveza života za život. Kako god bilo, zatiče nas nepripremljene, možda ponešto i znamo ali iz priče drugih, lično iskustvo je sasvim druga slika. Postavljamo se kao zaštitnici svojih najmilijih, stavljamo sebe na prve linije svakodnevne borbe, rata koji je unapred izgubljen, samo što još nismo svesni da je kapitulacija potpisana, jedino je njen datum neizvestan, nepoznat. Noć, tu  dugu neprolaznu tamu živimo, dok dan proleti kao ptica kraj prozora.

Šeststo pet dana, šeststo pet noći, naplate, posisanog majčinog mleka. Tuge i revolta, nemoći da se u svakom trenutku postupi na pravi način. Pritisnuta godinama, životom koji prolazi kraj nje, Ljiljana Milosavljević živi za svaku kaplicu znoja koji je njenu majku oblio dok je ogajala svoju decu, sina i ćerku. Sve te godina ubrzano promiču kroz sećanja njene majke, ljudi, imena, događaji, i sve to u jednom košmarnom ringišpilu koji se nepredviđeno okreće, menjajući smer. Kako izdržati i pravedno postupiti, pritiska i majku i ćerku. Majka nesvesna, tek u nekim trenucima vrati se stvarnosti, ćerka, pritisnuta realnošću, bori se sa nevidljivim i nepredvidiljivim neprijateljem koji joj otima majčinu nekada zdravu i jaku pamet. „Okreni se gde sunce greje, ne gledaj gde kiša pada“ izbijaju misli u rečima starice, poruka, proživljenog teškog života. Jedino sunce koje Ljiljani Milosavljević tih šeststo pet dana jeste reč, ona reč koja ostaje zapisana i koja daje snagu da se preživi noć i dočeka dan.

Čitala sam zapise Ljiljne Milosavljević, tih dana dok je trajala borba unapred izgubljenog rata, čitala sam ih i posle kada se dvoumila da li da ih ukoriči, da im da oblik književnog dela. Pročitala sam ih, ukoričene, „Okreni se gde sunce greje“ odzvanja mi u mislima, i nemam suze u očima, ne, nije to ni tuga. U pitanju je jedano duboko osećanje koje je teško pravilno protumačiti. Zapravo pitam se, koliko snage ima u osobi koja šeststo pet dana i noći bije bitku sa životom, izgubi rat ali, na svojim ramenima iznese pobedu nad iskušenjima koja je uspešno savladala a iznad svega, sačuvala sebe, vratila dug svog rođenja i pokazala veliko čovekoljublje.

„Okreni se gde sunce greje“ je književni dokument vredan pažnje, možda i kao priručnik za one koji će se možda jednog dana obreti u sličnoj situaciji, neiskusni i nepripremljeni da roditelju treba da budu roditelj. Svi mi na početku smo u pelenam, poneki na kraju... mnogi toga nećemo biti svesni, deca, u međuvremenu odrasli i već u pododmaklim godinama, teško prihvataju činjenicu da se uloge menjaju...