уторак, 29. април 2014.

КРАТКЕ ПРИЧЕ ЧЛАНОВА НАШЕГ КЛУБА



Саша М. Угринић

ХИЉАДУ ЗВЕЗДА

             Сунце скоро да је зашло за таласасте обрисе непознатог предела.
             На прашњавом, кривудавом путу лежао је стари џак од грубе тканине, допола напуњен, одрешеног, благо пресавијеног слободног краја до тренутка када је почео да дува ветар: разнобојно перје  излетало  је у своју игру! Боје су се разазнавале изблиза. Један крај пута губио се у даљини, а други у погледу...
               Из постојећих прича могло се закључити да је свако  перо  један  догађај, дан, живот, свет, музика настала при сучељавању честица  ваздуха када оне  међу собом размењују искуства, било да се ради о овом перју или перју птице у лету, било да је у питању додир и разговор с крљуштима, крзном, кожом, лишћем, стењем, водом, или неким другим видом природе.
             Убрзо су се сенке стопиле с тмином. Гледано из те тачке, залазак једне, условио је излазак хиљаду других звезда и беседа.
             Сад пада киша. Негде, у мраку шуме у подножју брда, и даље се роје јата свитаца.

НА ПОЛА ПУТА

             Растанку је претходила бурна расправа, али, волели су неке исте  ствари, па су уз обуздавање  емоција преиспитивали своја мишљења, што је довело до осећања  раста  извесне  недоречености. Како је  постајала  и опипљивија,  постепено  се увиђало да је,  заправо,  саставни део супротног полазишта.
            После је свако отишао својим путем, не слутећи да су се нашли на пола пута, на тачки равнотеже.
            Разликовали су се по годинама старости. Ономе ко их је видео у загрљају, то није сметало.

Зоран Тодор

ФУТУРИСТИЧКА НОЋ БОРЕ СТАНКОВИЋА

             Ноћ летња.
             Друм широк, прав, царски.
             Небо испресецано беличастим димом, млазних авиона.

МЕСЕЧАР

               То је место на којем се сан прекида, а дани постају снови.
               Ходам на рукама.
               Из овог угла месец изгледа посебно лепо и зато правим салто.
               Падам дуго, али тло дочекујем на ногама у облаку месечеве прашине.
               На овом месту почињу снови, а ноћи постају јава, и често, кад  ме  обузме  сета, заједно  са  месечевим псима тужно лајем на звезде.

Нена Радуловић

СТВАРНОСТ ИЛИ ПРИВИД

Глува мрављива ноћ коти се по крововима кап по кап. Човек у молитви гледа своју сенку ишчекујући немилост громова. Киша крадимице мотри. Скупљена испод капуљаче космичких веза убрзо ће да заскочи човека за врат спремна да ту и заноћи.
Али, човек се не предаје.
Тучаним кораком улази у есенцију времена подругујући се са лествица бесконачности мрављиве ноћи.
Са трном на крилима ветар се несташно котрља.
Сад ће да лупи у врата.
Лукавством надмудрени громови мењају правац руку под руку са кишним капима.
Стварност или привид?

ПРЕОБРАЖАЈ

Електрична тестера оштрим сечивом забада се у срце старог бора који, убрзо располућен преко годова, грозничаво задрхта.
Крошња стабла последњи пут загледана у плаветнило неба, уз цвркут узнемирених птица и цвилење полегле папрати, круни зелене сузе које са мирисом јода капљу на сломљена крила лептира.
Пламени језик тестере без милости баца, као новорођенче  голо  дебло,  у  загрљај  другог  сечива  задуженог да крхке прсте стабла сасече до ноктију.
Подељен између живота оног пре и оног после, из срца бора излете лептир сломљених крила.

Љиљана Милосављевић

ПРАЗАН ДАН

             Данас је слава мога деде по мајци а нико не слави. Брат слави женин рођендан. Краљевић Марко, кажу, узео је својевремено, славу ујчевине, Ђурђевдан!     Тужна ћутим.
            Да мачка не искочи и телефон грешком не зазвони, никога живог данас, ни срела, ни чула не бих.
            Дедину славу синови на небо понели а потомци заборавили.


( НАЈКРАЋЕ ПРИЧЕ 2013 - АЛМА, Београд, 2014)

субота, 26. април 2014.

Преминуо Тадеуш Ружевич (1921-2014)



Растрзани у журби

Како се ми сакатимо
расрзани у журби
како се ми сакатимо
узајамно окрутни
усредсређено будни
непогрешиви у задавању удараца

забијамо једно у друго
оштрице оштрене
дању и ноћу
лежимо у мраку
с малим затвореним
устима од леда

лежимо крај заборављених тела
а свако од нас говори за себе
каква мука
и чему све ово
говоримо у себи
мичући уснама
 
Један од последњих великана пољске књижевности преведен је на 58 језика. После Херберта, Милоша, Шимборске, Мрожека отишао је,
24. априла Ружевич, један од последњих великана пољске књижевности, добитник низа значајних пољских и светских награда, кога је заобишла Нобелова. Био је песник, прозни писац, есејиста, драмски писац, филмски сценариста.

четвртак, 24. април 2014.

ЧИТАОНИЦА



Студентски књижевни лист ВЕСНА, Београд, март 2014
  
ПЈЕСМА ИЗ ТАЈНЕ БАШТЕ 

То јутро
Купине су мирисале на колач
И црна мачка је прешла улицу
Носећи срећу о репу

Нико није питао како

Тог дана 
 Дрвеће је пјевало птицама 
И облаци су падали на кишу

Нико се није томе чудио.

Тог поподнева 
Парк се шетао кроз људе 
А људе су шетали пси.

Нико није питао зашто.

Те вечери 
Пријатељи су пронашли свица 
И Мјесец је угасио небо, 
да бар једном звијездама каже.

 Лаку ноћ.

Милена Правиловић


ВЛТАВА


Прелудирали су јој обесни младићи,
Док јурила је низ Храдчане боса.
С гором у себи,
Ко сељанчица у велеграду.
Под мостом би застала тек да се одмори,
од бега уморна мисао једина.

До краја једног века,
Текла је И текла.

“О Влтаво њежна,
шапутала би роса.
Свешумска вило,
Свадбена гласнице.
Постојна си хладна, мирисно топла,
Травната водo, земнога рода.”

До краја једног века,
Текла је И текла.

“Застани.
Слава ти водо,
Слава ти с плодом.
Проста ти душа словенска водо.
Водо.
Побједе орла,
Последња славо.”

Отава оста за њом,
И у њој.
Отава страшна И набусита,
Отава лева И Отава десна.
И сви јој сјеме поклањаше,
И оста једна од свих за све.
Отава Влтава,
Сазава Влтава,
Лузница Влтава,
Бероунка Влтава.

Влат једна у свих Словена.

До
краја једног века,
Текла је И текла.

Дејан Војводић

петак, 18. април 2014.

STO GODINA SAMOĆE (6.3.1927-17.4.2014.)



Oprostajno pismo
Zaljubljen u ljubav

Kad bih imao jedan komadic zivota,
dokazivao bih ljudima koliko grese
kad misle da prestaju da se zaljubljuju kad ostare
a ne znaju da su ostarili kad prestaju da se
zaljubljuju.

Kad bi Bog za trenutak zaboravio da sam ja
samo krpena marioneta,
i podario mi komadic zivota,
moguce je da ja ne bih kazivao sve sta mislim,
ali nesumnjivo bih mislio sve sto kazem.

Stvari bih cenio ne po onome sto vrede,
vec po onome sto znace,
spavao bih manje, sanjao vise,
shvatio sam da svaki minut koji provedemo
zatvrenih ociju,
gubimo sezdeset sekundi svetlosti.

Hodao bih kad drugi zastanu,
budio se dok ostali spavaju.
Slusao bih druge kad govore,
i kako bih uzivao u sladoledu od cokolade.

Kad bi mi Bog poklonio komadic zivota,
oblacio bih se jednostavno,
izlagao potrbuske suncu,
ostavljajuci otkrivenim ne samo telo,
vec i dusu.

Boze moj, kad bih imao srce,
ispisivao bih svoju mrznju na ledu
i cekao da izgreje sunce.

Slikao bih Van Gogovim snom na zvezdama
jednu Beneditijevu poemu,
a Seratovu pesmu bih poklanjao kao serenadu
u casu svitanja.

Zalivao bih ruze suzama,
da bih osetio bol od njihovih bodlji
i strastveni poljubac njihovih latica.

Boze moj, kad bih imao jedan komadic zivota...
Ne bih pustio da prode nijedan jedini dan
a da ne kazem ljudima koje volim da ih volim.

Uveravao bih svaku zenu i svakog muskarca
da su mi najblizi
i ziveo bih zaljubljen u ljubav.

Dokazivao bih ljudima koliko grese kad misle
da prestaju da se zaljubljuju kad ostare,
a ne znaju da su ostarili kad prestanu da se
zaljubljuju.

Deci bih darovao krila,
ali bih im prepustio da sama nauce da lete.
Stare bih poucavao da smrt ne dolazi sa
staroscu
vec sa zaboravom.

Toliko sam stvari naucio od vas, ljudi...
Naucio sam da citav svet zeli da zivi
na vrhu planine,
a da ne zna da je istinska sreca u nacinu
savladavanja litica.

Shvatio sam da kad tek rodeno dete
stegne svojom malom sakom,
po prvi put, prst svog oca,
da ga je uhvatilo zauvek.

Naucio sam da covek ima pravo
da gleda drugog odozgo
jedino kad treba da mu pomogne da se uspravi.

Toliko sam toga mogao da naucim od vas,
premda mi to nece biti od vece koristi,
jer kad me budu spakovali u onaj sanduk,
ja cu na zalost poceti da umirem.
hvalan!

Gabrijel Garsija Markes bio je jedan od najpopularnijih pisaca i mnogi njegovu popularnost porede sa Markom Tvenom ili Čarlsom Dikensom.
Rodio se 6. marta 1927. godine u kolumbijskom gradu Arakataka, u oblasti Magdalena. 
Bio je kolumbijski pisac, novinar, izdavač i politički aktivista.
Pocivaj u miru legendo!!!

четвртак, 17. април 2014.

ДАРИВАЊЕ ПРИЈАТЕЉА

Mилица Јефтимијевић Лилић

Враћам се себи
ко путник с дуге пловидбе обали
преко херменеутике,
разумевања и тумачења текста
и право у средиште себе,
те с неверицом питам,
где сам то била,
странствовала, од обала бића
залутала неосетно,
носећи бреме свакодневља,
позобаних сати
што минуше мимо ума
тек кожом шарајући
графите пролазности.
А мноштво мисли, речи
прегажених у трку,
ко бисери кад клизну
низ прса падајући,
све је нестало без еха,
тај  мртви део мене,
неосветљене.

Ал', ево зрака,
пута к себи,средишту бића –
дубока мисао подиже ме:
Дилтај, Шлајермахер,
моћ поимања тајне текста.
И тиха крепост обузима ме.

Будим се, духом јачам
ка себи корачам,
блаженство нараста.
Умом узвишени стоје,
ту су да нас напоје,
подигну, просветле,
Логос посведоче,
непролазно време
своје мисли
у наше смртне дане,
преточе!

О, Оче, иже јеси,
у нечем, ипак,
успео си!
Али о блату из ког нас сазда,
Дал'  мислио си:
шта може дати!
Шта рађати!


ČITAONICA


 
Elijas Portolu – Gracija Deleda


Roman preveo sa italijanskog: Roman Vehovec; prevod priča: Aleksandar Stojković, Dalija Stojković de Sarno; Vega media, 2004, Novi Sad; str. 278
                                                  ***
Nobelova nagrada za 1926. godinu; Gracija Deleda (1971 – 1936)
                                                  ***
Rođena je na Sardniji gde je završila samo osnovnu školu, ali joj je Sardinija ostala trajni izvor inspiracije. Nakon udaje živi u Rimu do kraja života; ima dva sina.
                                                  ***
[Iz govora predsednika Nobelove fondacije, 10. decembra, 1927. godine:]

[Na Sardiniji:] Tamo vlada samo jedan zakon: poštuj snagu čoveka i rugaj se društvenoj nepravdi“. (270)
                                                  [...]
[Gracija Deleda:] Nije imala prilike da stekne visoko obrazovanje i, kao i ostala deca srednje klase u ovoj oblasti, išla je samo u lokalnu školu. Kasnije je pohađala nekoliko časova francuskog i italijanskog, jer njena porodica je kod kuće govorila samo sardinskim dijalektom. Dakle, njeno obrazovanje nije bilo široko. Međutim, bila je potpuno upoznata i oduševljena narodnim pesmama svog grada, njegovim crkvenim pesmama posvećenim svecima, baladama i uspavankama. Takođe, poznavala je legende i tradicije Nuora. Osim toga, imala je prilike da kod kuće pročita nekoliko italijanskih književnih dela i nekoliko prevedenih romana, jer je, po sardinskim standardima, njena porodica bila relativno dobrostojeća. [...] Priznata je za jednu od najboljih mladih žena pisaca u Italiji.
Ona je, u stvari, napravila jedno veliko otkriće – otkrila je Sardiniju. (271-272)
                                                  [...]
[...] njena kompozicija nema tako snažnu konzistenciju koja bi možda bila poželjna [...]. U oslikavanju prirode jedva da joj ima ravnog u evropskoj književnosti. (272, 273)
                                                  [...]
U romanima Gracije Delede, više nego u većini ostalih romana, čovek i priroda čine jedinstvo. (273)
                                                  ***
Gracija Deleda je majstor umetnosti u spajanju realizma i idealizma. (274)
                                                  [...]
[...] nikada se nije uplitala u tekuće političke, socijalne ili književne polemike. (274)
                                                  [...]
[Gracija Deleda:] Sudbina je htela da se rodim u srcu usamljene Sardinije. Pa ipak, čak i da sam rođena u Rimu, ili Štokholmu, ne bih bila drugačija. Uvek bih bila ono što jesam – duša koja je obuzeta strašću prema životnim problemima i koja jasno prihvata ljude onakvima kakvi jesu, dok još uvek veruje da mogu biti bolji i da ih niko drugi, no oni sami, sprečava da ostvare carstvo božje na zemlji. (274)
                                                  [...]
Alfred Nobel je želeo da nagrada za književnost pripadne nekome ko je u svojim delima čovečanstvu dao nektar koji uliva zdravlje i energiju moralnog života. Udovoljavajući njegovim željama, Švedska akademija je nagradu dodelila Graciji Deledi, „za njena idealizmom inspirisana dela, koja jasno oslikavaju život na njenom rodnom ostrvu i koja se s dubokim saosećanjem bave opštim ljudskim problemima“.
                                                  ***
Napisala je preko četrdeset novela i prevela Balzakovu Evgeniju Grande i ostala uvek prepoznatljiva po svom stilu koji je nepretenciozan, ali istovremeno do tančina uglačan. Narativna deskripcija, kojom postiže izvanredan tempo pripovedanja, moralnost i visoki etički principi, učinili su da Gracija Deleda postane i ostane jedan od najznačajnijih italijanskih pripovedača. (278)
                                                  ***

Potresna priča o Elijasovoj ljubavnoj strasti prema verenici a kasnije venčanoj ženi rođenog brata, o neprestanom sukobu svetovnog i svetog u Elijasovoj duši.
Radnja počinje u vreme kada se dvadesetogodišnji Elijas, nakon trogodišnje zatvorske kazne zbog lopovluka, vratio u svoj dom na Sardiniji. Usledio je fatalni susret njegov sa Marijom Magdalenom, bratovljevom verenicom. Hamletovski neodlučan, vernik neprestano razjedan grižom savesti, Elijas ne odoleva zovu tela te povremeno seksualno opšti sa snahom Magdalenom. Iz te veze rađa se sin, zvanično bratovljev.
U pokušaju da sačuva porodični ugled, izbegne sukob sa bratom ali i sačuva svoju dušu, Elijas je, još od vremena obostranog zaljubljivanja na prvi pogled, tražio savete, najpre od Martinua, otresitog i iskustvom bogatog svetovnjaka. Jednog trenutka Martinu je shvatio da nije odgovarajući savetnik nekome ko je pod verskom dominacijom. On kaže:
„Ah, Elijase Portolu, nisam ja mudrac; ali znam da ne može svaka cipela na svaku nogu. Ti, koji veruješ u Boga i u satanu, došao si da tražiš savet od mene koji verujem samo u snagu čoveka; pogrešio si, a pogrešio sam i ja kada sam ti davao savete koji ne odgovaraju tvojoj prirodi; eto kakva je moja mudrost, Elijase! I magarac je mudriji od mene! I ja ću da ti kažem: ko zna, možda sam ti naneo štetu, umesto da ti koristim? Ti moraš da odeš po savet nekom božjem čoveku. Još uvek ima vremena za to. Eto.“ (119)
Drugi savetodavac, pop Porkedu, smatra da je jedino ispravno rešenje da Elijas ostane sveštenik. I mada u Elijasu jenjava strast prema Magdaleni, čvrsto ga za svetovni život vezuje postojanje sina te kao da izbegava Porkeduov predlog.
Ubrzo umire brat Pjetro. Magdalenin pokušaj, na način više racionalan nego strastven, da Elijas i ona zvanično postanu muž i žena (što u toj sredini ne bi bilo neviđeno), nije oduševio Elijasa i on prihvata sveštenički poziv, mada je ludeo od ljubomore jer se Magdaleni sve očiglednije približavao jedan njegov bogati rođak. Ali kad uskoro umire i Elijasov i Magdalenin sin, Elijas shvata da je konačno „njegova duša bila sama, pročišćena bolom, sama i oslobođena od svake ljudske strasti, pred licem Gospodina, velikog i milosrdnog“ (167).
Drugi deo ove knjige naslovljen je Kratke priče: na stotinak strana nalazi se dvadesetak zanimljivih priča.

                                                                                                 Radmila Kovandžić

субота, 12. април 2014.

Svetlana Velmar Janković (1.2.1933-9.4.2014.)

NEISPUNJENI SNOVI
Pitate me imam li još koji neispunjen životni san? Imam: da oni koje najviše volim svi budu nedaleko od mene i da im glasove čujem svakodnevno, ako već ne mogu svakodnevno i da ih viđam. Ali, to je samo san koji ne mogu da ispune ni mikrofoni, ni kamere. San koji jednako sanjam.
(Svatlana Velmar Janković, 2014.)


четвртак, 3. април 2014.

GODINA HULIJA KORTASARA


50 godina Kortasarovih „Školica“

Svet obeležava pola veka od objavljivanja kultnog romana argentinskog pisca Hulija Kortasara. Knjiga kroz koju se prolazi na tri načina bila je atomska bomba na literarnoj sceni, podsećaju Večernje novosti (ponedeljak,19.08.2013.)
Inovativna, originalna, ambiciozna, hrabra i pomalo riskantna zamisao argentinskog pisca Hulija Kortasara, kada je početkom šezdesetih godina prošlog veka pisao roman „Školice“ na kraju se isplatila. Tačno pola veka od njegovog objavljivanja, ovo remek-delo nastavlja da provocira i intrigira čitaoce širom sveta.
Ako te zanima šta mislim o ovoj knjizi, reći ću ti, sa uobičajenom skromnošću, da će biti jedna vrsta atomske bombe na književnoj sceni Latinske Amerike – zapisao je Kortasar u pismu koje je 1962, godinu dana pre izdavanja „Školica“ (28. jun 1963), poslao svom prijatelju, američkom pesniku Polu Belkburnu.
Slavni Argentinac nije ni morao da bude skroman, jer je njegovim roman započeo hispanoamerički „bum“, nastavljen u delima nobelovaca Gabrijela Garsije Markesa i Marija Vargasa Ljose i Meksinakca Karlosa Fuentesa.
„Školice“ ni posle pet decenija ne gube na inovativnosti i originalnosti, jer dozvoljavaju svakom čitaocu da prati kreativnu liniju koja odgovara njegovom senzibilitetu. Svaka generacija čita ovaj roman na različit način – smatra ugledni pisac, kritičar i profesor Hulio Ortega.
Kontranovela, hronika jednog ludila, crna rupa ogromnog levka, krik upozorenja, jedna vrsta atomske bombe, poziv na neophodan nered, beskonačni lavirinti reči, velika humoreska – samo su neki od opisa Kortasarovih savremenika koji su pokušali da na jednostavan način opišu komplikovanu formu „Školica“ i fenomen njenog uspeha.
„Školice“ su zbir mnogih želja, ideja, nadanja i, naravno, životnih poraza – objašnjavao je Kortasar.
Tehnika pripovedanja koju je upotrebio autor razlikovala se od svega do tada viđenog u literaturi. Smešten u dve „scenografije“, gradove Pariz i Buenos Ajres, roman „Školice“ je podeljen na 155 poglavlja koja se mogu čitati proizvoljnim redosledom, kombinovani sa podtekstovima iz drugih dela. Jedan od tri metoda čitanja je da se prati uobičajena linearna struktura, od prvog poglavlja. U tom slučaju, knjiga se završava u 56. poglavlju, a preostali deo je označen kao „suvišan“. Drugi metod predlaže sam autor, a na ovaj način „Školice“ počinju od 73. poglavlja, a zatim se prati tabela sa uputstvima data na prvoj stranici romana. Treći način je potpuno proizvoljan i ostavlja mogućnost čitaocu da bira poglavlja i prati redosled koji sam izabere.
„Putujući“ sa glavnim junakom Oliveirom „tamo i ovamo“, čitaoci ostaju fascinirani njegovom ljubavnicom Magom, upoznaju intelektualce i osobenjake koji čine „Klub zmije“, saznaju književne ideje Morelija, romanopisca koji je, na neki način, Kortasarov alter-ego i junak „suvišnih poglavlja“. Čitanje knjige, međutim, osim neuobičajene naracije, prate i druge „komplikacije“. Neka poglavlja su ispričana u prvom, a neka u trećem licu, mešaju se unutrašnji monolozi sa naratorovim obraćanjem u samo jednoj rečenici. Kortasar koristi razne jezike i meša ih sa stihovima iz džez pesama.
Uprkos komplikovanoj strukturi i stilu, uspeh „Školica“ bio je neverovatan među mlađom populacijom.
Čitali smo je u pozadini burnih dešavanja u Evropi i Latinskoj Americi. Cela generacija identifikovala se sa romanom i njegovim junacima. Pobožno smo ponavljali Oliveirine reči s početka knjige: „Hoću li sresti Magu“? Devojke su htele da budu kao ona, a muškarci da budu Oliveira, a svi smo želeli da živimo u Parizu i Buenos Ajresu – priseća se urugvajska književnica i Kortasarova bliska prijateljica Kristina Peri Rosi.
Kortasar je roman prvobitno nazvao „Mandala“, kao aluziju na budistički i hinduistički simbol Univerzuma i energije. Pred sam izlazak romana promenio je naslov u „Školice“, jer mu je „Mandala“ zvučala pretenciozno.
Školice su kao gotovo sve dečije igre male ceremonije koje imaju mitski i religijski prizvuk – objasnio je autor.
I na ovogodišnji veliki jubilej mnogi pokušavaju da otkriju Kortasarove „zanatske tajne“ i daju neka nova tumačenja njegovog najpoznatijeg dela. A možda bi bilo najbolje da se rukovode rečima samog autora koje je izgovorio pred kraj života:
Taj su roman kritičari secirali i analizirali sa krajnjom pažnjom, ali to je, zapravo, knjiga koja nije pisana ni po kakvom planu. Tek kada sam imao na stolu nagomilane sve stranice, svu tu masu poglavlja i fragmenata, osetio sam potrebu da među njima napravim neki relativan red. Ali, taj red nije bio u meni dok sam pisao!

Rekli su o romanu
Mario Vargas Ljosa:
„Nijedan drugi pisac nije dao igri toliko književno dostojanstvo kao Kortasar, niti je učinio igru tako korisnim i originalnim elementom umetničke kreacije.“
Oktavio Pas:
„Njegova proza je načinjena od vazduha, bestežinska i bestelesna, ali čujna kao vetar i budi u nama mnoge slike i vizije. Ona na savršen način povezuje ulične ritmove grada i pesnikov monolog.“
Gabrijel Garsija Markes:
„Kortasar nam je ostavio jedno, možda, nedorečeno delo, ali lepo i neprolazno kao naša sećanja“.
Karlos Fuentes:
„Kortasar je Simon Bolivar latinoameričke književnosti. To je čovek koji nas je oslobodio, koji nam je pokazao da je sve moguće.“
Porušio mnoge brane
„Sa „Školicama“ sam porušio tolike brane i srušio tolika vrata i samog sebe razložio na delove, da mi ne bi bilo žao da sad umrem“ – kazao je autor po objavljivanju kultnog romana. Smrt ga je pak zatekla mnogo godina kasnije, 12. februara 1984. u Parizu, u kome je proživeo drugu polovinu svog života. Posle proslave pola veka od objavljivanja „Školica“, Argentinci će tako 2014. ući u „Godinu Hulija Kortasara“ i obeležiti tri decenije od smrti velikog književnog genija.
Autor: Ana Popadić

среда, 2. април 2014.

ДАРИВАЊЕ ПРИЈАТЕЉА



    ПОНОВЉЕНО ПРОЛЕЋЕ
                
Стасао сам временом у простору ограниченом
болничком оградом и свешћу у пацијента болничког круга!
И птицама сам био познат па су ми слетале на клупу
по оброк и љубав баш онако као што си ти то чинила
тражећи ми длан да ослониш образ и саопштиш ми
важну вест, да си се родила по други пут.

По том рођењу неприсутно си ме низводила и уводила
у истину коју си крила десним дланом и показала
храброст за обоје; то пролеће је  препознало
живот дарујући га и нама да поново ширимо љубав
зеницама и осмехом на толики свет у коме пркос и мржња
доводе ратове и инвалиде с којимa смо погледима
саучествовали.

И без речи допирали смо до туге шетача болничког круга
тражећи у њиховом погледу бар мало нашег пролећа и наде
у поновљену стварност; увек смо носили прегршт наде
 кад смо се сусретали с белим мантилима, а осмехом
смо охрабривали истину да неједнаке шансе имају
право на поштовање и саплитање.

Мисли нам заробљене у погледе увек сагоревају  у
осмех сваком познанику дариван
одбијајући се као отпоздрав и скидање шешира
сваком ко осмех узврати .

                                                 Душан Ђорђевић