петак, 26. октобар 2018.

МИЛОШ ЦРЊАНСКИ (26. 10. 1893 - 30. 11. 1977)




Гротеска

Зидајте Храм
бео ко манастир.
Нек шеће у њему Месец сам
и плаче ноћ и мир.

А на храм дижите црну
сфингу народа мог.
Нек се све звезде што језде осврну
за осмех чудовишта тог.

Зидајте Храм бео ко манастир.
Нек шеће у њему Месец сам
и плаче ноћ и мир
.
У храму над Милошем и Марком
уоквирте златом на олтару жарком
печате плаве и румене,
жуте и црне и шарене.
Печате плаве и румене,
жуте и црне и шарене,
љубичасте и зелене.

Печате устава и права,
закона и штатута,
ривилегија хиљаду пута,
обећања и фермана,
похвала са свих страна,
народа мог:
да види Бог.

Зидајте Храм
бео ко манастир.
Нек шеће у њему Месец сам
и плаче ноћ и мир.

Прича

Сећам се само да је била
невина и танка,
и да јој је коса била
топла, као црна свила
у недрима голим.

И да је у нама пре уранка
замирис'о багрем бео.

Случајно се сетих невесео,
јер волим:
да склопим очи и ћутим.

Кад багрем догодине замирише,
ко зна где ћу бити.
У тишини слутим
да јој се имена не могу сетити
никад више.

Траг

Желим:
да после снова
не остане траг мој на твом телу.

Да понесеш од мене само
тугу и свилу белу
и мирис благ...

путева засутих лишћем свелим
са јабланова


четвртак, 25. октобар 2018.

ЧИТАМО



Orkestar bez dirigenta – Radmila Stojanović

Izdavač: Alma, Beograd, 2016; Biblioteka Savremena književnost, knj. 208; str. 175
                                                ***
[Sa korice knjige:] Radmila Stojanović je rođena 1954. godine u Sarajevu. Živi i stvara u Kragujevcu.
Diplomirani je inženjer elektrotehnike, ali je radni vek provela u prosveti. [Nekoliko godina bila je profesor u Školi „Goša“ u Smed. Palanci.] Do sada je objavila Sećanja, (Kragujevac, 2002) i Govor srca (Kragujevac, 2006). Bavi se planinarenjem.
                                                ***
[Sa korice knjige:] ...Sigurnost i samopouzdanje... Odavno se Rajna ne oseća sigurno. Rat nije u Srbiji, ali tako je blizu; Bosna i Hrvatska hoće da se odvoje kao što je i Slovenija; vojska se izdelila po etničkim šavovima, u Srbiji je mobilizacija... Šta ako i Timotije dobije poziv? Neki prijatelji su već na ratištu u Hrvatskoj. Zadrhta kao prut. Jugoslovenska vojska se povlači iz Sarajeva, ginu nečiji sinovi, naši sinovi, mladi vojnici koji su bili na odsluženju vojnog roka. Sve joj to ne da mira, dok se sa nostalgijom priseća harmonijuma zvanog Socijalistička Federativna Jugoslavija, instrumenta sa šest dirki, od kojih su sada ostale samo dve. Srbija sa dve pukotine se zaglavila, a Crna Gora se klati pored...
                                                ***
U pravu su ljudi, priznaje sebi, kada kažu da je najteže biti roditelj; i najteže i najlepše! Tačno je tako, jer – kadgod joj se učini da je položila na roditeljskom ispitu, oseti da je srećna, beskrajno srećna. (25-26)
                                                ***
-Ti sada kao Mujo kad ga je Haso pito: Je li Mujo, jesi li ćito Na Drini ćuprija. A Mujo će: E, ćuj, ćito, ja hodo po njoj! (60)
                                                ***
Timko je doneo platu: tri novčanice od po pet milijardi dinara. Požurio je da što pre ode do prodavnice dok te novčanice ne izgube vrednost. (68)
                                                ***
Odavno su već uvedene restrikcije električne energije, te Rajna i Timotije s prvim mrakom, uz plamen sveće, često sede u polumračnoj dnevnoj sobi. Tiho razgovaraju, sećaju se galopirajuće inflacije i nagađaju koliko je prošlo vremena otkad je startovao dugo najavljivani program mera savezne vlade, program za slamanje hiperinflacije, rešavanje budžetskog deficita i oživljavanje proizvodnje. U opticaj je pušten novi dinar koji vredi jednu nemačku marku. Sećaju se januara meseca kada je Rajna, nešto pre Timotija, dobila prvu platu u novim dinarima; njena je plata tada iznosila šezdeset dinara. (68)
                                                ***
Rajna je veselo ponavljala nešto što je čula još u detinjstvu i što je dobro zapamtila; ponavljala je: „Nevolja zbližava ljude. Svako zlo ima i svoje dobro“. I to je njoj sada postao dovoljan razlog za sreću. (124)
                                                ***
Ovo je vreme devedesetih u Srbiji. Naslikano verno. Nenavijački. S dubokim razumevanjem. Bilo – ne ponovilo se!
Junakinja romana Rajna Jovanović je neiscrpni izvor pozitivne energije. Ona sve vreme uspešno potiskuje skepsu supruga Timotija.
Na kraju romana, proslavom godišnjice braka Rajna i Timotije najavljuju novo vreme, novu energiju. U zanosu, sva ustreptala, Rajna kaže: „Timko, pogledaj napred. Tamo, malo dalje, vidi se svetlost: lavirint je iza nas.“
Završiću osvrtom na izvanredno inspirativan naslov knjige Orkestar bez dirigenta. Orkestar bez dirigenta – to smo mi devedesetih. Ko diriguje? Moćnici, svetske sile? Ili je to Bog?! Vredi pročitati zanimljiv pogovor novinarke Svetlane Velimirović.
22. maj 2017.                                                                                         Radmila Kovandžić


уторак, 23. октобар 2018.

ДИВКА (КРАТКЕ ПРИЧЕ), АЛМА


Ана Миладиновић
ПОХАБАНИ КИШОБРАНИ

 Игра под маскама.
Тешко неко време где пре него изађеш у свет навучеш на себе нешто што ти није богом дато.
Испразни погледи, бојажљивост у срцима, тешки кораци.
Гледам и не верујем. Помислих, сигурно у некој од радњи продају похабане кишобране, као заштиту од мањка љубави која тумара овим светом. Нека то буде моја заштита, маске не стоје лепо срцима која одишу топлином.

Љиљана Милосављевић
О ВЕЛИКОМ И МАЛОМ

Одлазак на бувљак ми је прешао у навику. Верујем као и многима. У почетку ме је притискало свашта од виђеног. Жао ми је било света који продаје и нас који купујемо. Никад нисам умела да се цењкам, и да превћем по изложеним стварима. Гледам тако у пролазу, па шта ми запне за око. Обично кренем да потражим једно а купим друго, често и што ми не треба. Кажу то је уобичајено. А тек колико имам својих ствари, чаша, сервиса, столњака, могла бих кафану да отворим. Не требају никоме. Прошла мода свему, па и мени.
Јуче дечко моли мајку да му купи пехар, повелики. Мајка му објашњава да то треба да се освоји, али дете хоће баш тај што се на сунцу пресијава.
Загледам наслове многих књига, подсећам се шта сам прочитала. Поглед ми паде на књигу поезије Дучића. Имам код куће, али оваких корица немам. А нова. Неки кажу како узимаш књигу са бувљака, ко зна колико је руку прошла. Из Библиотеке су исто прошле кроз многе руке, па шта?
-          Колико кошта? – питам.
-          Мале педесет динара, велике сто!
-          Важно је шта у њима пише - пружајући му новчаницу, рекох.
Брига њега помислих, и тако је неко то бацио у ђубре.

Светлана Нешић
МИСАО

Ваздушаста, лака, треперава. Тешка, оловна, мрачна. Припада човеку и употпуњује га. Влада и господари. Осликава живот свом снагом људскости у њему. Повезује исткане нити тананих осећања. Затвара челична врата душе и остаје у предворју осећања.

Зоран Тодор
ИЗ МИНУЛИХ ВРЕМЕНА

Згрчен сам на поду. Мучно је и збијено. Хаотично мењам канале. Осећам како оживљавам пред ликом плавуше која затеже чарапу и дубоко је захвата жабицом у неком црно белом филму, док ми светло с Тв екрана усисава лице, а ноге и глава се мимоилазе између изгужваних руку.
Покушавам да успужем уз леђа и зајашим рамена тражећи спас кроз гужву прегласног снимка концерта из минулих времена понављајући гласно:
,,Све у фину материну...“

Радост за чланове нашег Књижевног клуба 21, сваке године нас има на сајму захваљујући Алми. Да трају и да нас радују.

недеља, 14. октобар 2018.

Читамо


Prekomerna upotreba sile – Vida Crnčević Basara

Dereta, 2011, Biblioteka Savremena srpska književnost; Beograd; str. 129
                                      ***
[Spisateljica (kći Brane Crnčevića, supruga Svetislava Basare) – završila Fakultet dramskih umetnosti, odsek za dramaturgiju; radi u svojoj struci. Ovo joj je prvi roman. Živi i radi u Beogradu.]
                                      ***
[Posveta:] Roditeljima, s ljubavlju i zahvalnošću što ne liče na one iz moje knjige.
                                      ***
Dakle, ja sam urednik trač rubrike. Život me zaista ne mazi. Moja kafe-kuvarica misli da bi zbog toga trebalo da budem uredna. Besno sprema moj sto i služi mi kafu. Ma, boli me uvo da ženu koja misli da je EKG tajna služba, ubeđujem da urednici nisu uredni. Da Bajron nije izmislio aspirin, ili već šta... Znaš takve bolide. Oni uvek misle da su u pravu. (str. 18)
                                      ***
Onda sam saznala da su na Rospi-ćupriji, ne tako daleko od moga stana, nekada kamenovali kurve. Rospija na turskom znači kurva. (21)
                                      ***
Laza Lazarević. Nekako mi ga je uvek bilo žao. „Prvi put s ocem na jutrenje“. Pa nesrećna ljubav, pasivno agresivna majka, smrt u trideset devetoj... Lagala sam. Nikada nisam bila pankerka. Pankeri ne ridaju na ovu pripovetku. Pankeri se ne interesuju zašto je neki tamo pisac u devetnaestom veku odlučio da „živi brzo, umre mlad i bude lep leš“. A kažu da se danas brzo živi... Laza je uspeo da i u ratu bude dve godine. E, moj Homere [naratorkin brat]...
Nesrećni Laza. Umro je od sušice. Pero bi mu se osušilo da može da zaviri u ovu svoju „kuću““... Spolja, zgrada kao zgrada. Žuta, nalik na lice tuberkuloznog pisca. Sasvim odgovara. Na prozorima rešetke. I u tome ima nešto...... Prozori su oči kuće, a oči su ogledalo duše. Taj lepi doktor imao je, crne (valjda, sve su mu slike crno-bele), depresivne oči. Bio je toliko nesrećan, i umro tako mlad, sa rešetkama na duši... Mislila sam, odjednom, da je i njegovo ime u stvari savršeno za ovu bolnicu... (64-65)
                                      ***
Ja inače retko plačem, jer bih u suprotnom plakala vrlo često. (65)
                                      ***
[...] Dunja je već upala u katatonični stupor.
                                      [...]
„Stupor (akinezija) je stanje krajnje motorne zakočenosti u kome pacijent niti govori (mutizam), niti reaguje na spoljašnje draži (autističko ponašanje), ne uzima hranu. Ima se utisak da ne čuje riječi kojima mu se obraća. To je prividno, jer je pacijent u stuporu shizofrene geneze bistrog senzorijuma, a to znači da pacijent ne samo da čuje i razumije što mu se govori, već sve prati i registruje šta se dešava u njegovoj okolini. Nakon izlaska iz stuporoznog stanja može se doznati od pacijenta šta je sve doživljavao za vrijeme stupora“, rekao mi je mladi specijalizant u poznatoj nam bolnici. (92)  [Ćutala je skoro mesec dana.]
                                      ***
[Dunja se obraća mrtvom bratu Srđanu:] Kada su me izvukli iz kupatila, pozvali su mog dobrog doktora iz Laze. Skoro da sam mu se obradovala. Dugo smo pričali. Razume me, ali ne dovoljno da bi mi pomogao. Život je, kaže, surov i grub. Kad to kaže onaj koji je grubost života osetio, to i ne zvuči kao fraza. Mlad, osetljiv, usamljen među duševnim bolesnicima, odvojen od njih belim mantilom, on se ipak oseća kao jedan od njih. „Ja sam“, kaže, „samo kapiten ovog tima. Ako popustim, odosmo svi dođavola. Zato ne smijem reći što stvarno mislim. Ne osjećam krivicu, jer ja i ne znam da li je to što ja mislim istina. Nije život dolina suza, kao što hrišćanska vjera kaže. Sa druge strane, neosnovani optimizam i neprestano bodrenje novog doba da istrajemo u svim nevoljama, također je prekomerna upotreba sile. Sile neosnovanog optimizma, suprotstavljene mraku ponora koji vuče uplašenu dušu. Dušu koja vjeruje da je svuda bolje nego tamo gdje je ona sama“.
Priča on meni tako, a njegove oči mi kažu da bi se bacio u mračni ponor da se nije posvetio drugima. Njegov je posao da me zadrži na ovom svetu. A ja, kome ja da se posvetim? (125)
                                      ***
[Sa korice knjige:]

Iščitavajući roman Prekomerna upotreba sile Vide Crnčević Basara, pisan tehnikom literarnog omnibusa, imamo utisak kao da prisustvujemo dramatično uzbudljivom rijalitiju kraja osamdesetih i kompletnih devedesetih godina prošlog veka, čiji smo bili i svedoci i žrtve. Kroz ovu storiju naglašene urbane ikonografije, tu na Karaburmi i u parku Studentskog trga cirkulišu predstavnici brojnih efemernih klasa – od gubitnika do sofisticiranih prevaranata, te imbecilnih i prepotentnih vladara situacijom i trenutkom. Pankeri, hevimetalci, narkosi, lezbosi, čine ceo jedan uzvišeni megapolijski haos, koji diše punim, žestokim i „kardinalnim plućima“. Priča o njima prerasta u ubedljivo štivo koje, bez obzira na punokrvni verizam, od stvarnosti ne traži ogledanje, već krv, znoj i suze.
Vida Crnčević Basara na primeru porodične sage uskovitlava ogroman prostor značenja, kao što su obnovljena čulna, duhovna, telesna, tragalačka i samotragalačka, pojedninačna i kolektivna ljudska svojstva.
Naslovna paradigma je koncentrovano ishodište teme, dramaturgije, likova i odnosa, sećanja i stvarnosti, zebnji i posledica. Rat se na fonu porodice i određene uže zajednice tretira vrlo sugestivno i stilski ubedljivo, dobro diferenciranim likovima, njihovim po ličnom ishodu ipak različitim sudbinama, sledeći, uslovno rečeno, suptilnu autorsku narativnu strategiju.
To se u prozi ostvaruje vrlo retko i uspeva samo ponekom.

[Književni kritičar Zoran Bognar (informacija sa interneta)]


                                      ***
Prema zakonitostima verizma, pripovedanje u ovom romanu je uskraćeno autoru. Prepušteno je isključivo likovima.
U nekoj vrsti uvoda narator je najpre kurva koju su kamenovali na  mostu 1912. godine (Karaburma, Rospi - ćuprija), a zatim Smrt.
Glavni narator je Dragoslava, žena tridesetih godina, neželjeno i nevoljeno dete majke Dostane, koja je takođe to bila u svojoj porodici. Friku, čoveku sa kojim živi, ona priča o onome šta joj se događalo 1999. i 1992. godine, naizmenično.
Roman se završava kratkim tekstom „Dunjina priča“, Dunjinim obraćanjem bratu Srđanu, nastradalom u ratu 1992. godine.
Motiv neželjenog i nevoljenog deteta dominantan je u ovom, tehnikom pripovedanja neobičnom, umetnički izuzetnom romanu Prekomerna upotreba sile. Sjajno naslikana morbidna, teška, mnogo teška atmosfera čini mi se da posebno mami preosetljivog čitaoca. Prepoznavanje sopstvenih nedaća može ga gurnuti u ponor sopstvenog beznađa.
Meni se to dogodilo. Pa ipak, knjigu sam čitala dva puta. I drago mi je što je imam.

Decembar 2017.                                                           Radmila  Kovandžić

 21. Deretina nagrada za najbolju knjigu objavljenu u 2011. godini. Književnica, poznata među prijateljima po vedrini i optimizmu, na njihovo iznenađenje napisala je "mračan", težak roman, koji se ... čita u dahu. Crnčević-Basara se obradovala nagradi jer je njen roman objavljen krajem godine izazvao veliku pažnju čitalaca i knjizevne kritike, našao se među kandidatima za vredne književne nagrade, ušao je u uži izbor za NIN-ovu nagradu i u širi za Vitalovu nagradu.

четвртак, 11. октобар 2018.

Иво Андрић - 9. октобар 1892. - 13. март 1975.


















фото: Профимедиа


    СУСРЕТ

     Иде. Видим је на планинској коси, струк јој се губи у ували а глава стоји право, са дубинским небом као позадином.
     Осмехује се. Тада јој се очи жаре а раздвојене усне лагано подрхтавају, купе се једва приметно, као од помисли на недозрело воће. Тај ретки осмех, састављен од скупоцених противности – нестаје брзо и потпуно, и тада мени изгледа да га није никад ни било. Тако је нестварно кратак и тако се лако брише.
     Шта све није виђено и речено и шта све неће остати забележено? Шта све нису људи успели да кажу један другом и сачувају заувек ? А овај осмех, мађију његовог кратког века и брзог нестанка – зар никад, нико, никоме?
     Знам, сунца су се рађала и континенти тонули а да никог није било да то види и забележи. Па нека! А тај осмех! Зар да заиста потоне у мом сну и забораву?