понедељак, 24. јун 2013.

Iskra Peneva

 
Prepoznavanje
Pored tebe sam malo dete
Koje učiš da hoda
Da razaznaje ukus ponosa
Boje
Krik oluje
Različite glasove
I pokrete
Naučila sam da
Prepoznajem životinje
I najvažnije gde su
Četiri strane sveta


Odlazak želja

Živim na železničkoj stanici
Sa svakim polaskom voza
Jedna moja želja otputuje u svet.

U nekom novom gradu
Na nekoj stanici
Izlazi
Leti nad građevinama
Pod oblacima
Osmatra i raste.

Kada dovoljno naraste
Ispuni se jedna želja
Daleko od mene.
 
Iskra Peneva je rođena 25.06.1980. godine u Beogrdu, gde i radi. Diplomirala je na Matematičkom fakultetu u Beogradu. Poetične misli objavljuje u dnevnim listovima, zbornicima, književnim časopisima u zemlji i inostranstvu.
Prevođena je na engleski, makedonski, bugarski, albanski, švedski, islandski, korejski, ruski, ukrajinski, vlaški.
Stihovi Iskre Peneve su se našli i u antologijama:
„Svetlosti značenja“ i „Duševne svečanosti“ iz 2003.,
„Poeziju će svi pisati 2“ – dvojezična srpsko-švedska antologija (Stokholm, 2007.)
„Kolo prijatelja“ – antologija poezije za decu i mlade, 2007.,
“Van kutije” – antologija novije poezije YU prostora (Podgorica, 2009.) , „Trajnik“ (2009.),
„Antologija nove makedonske avangardne poezije“ (Skopje, 2012.).
Objavljene zbirke poezije: „Kutija sa devet strana“ (2002.)
„Vatra i leptir“ (2004.),
kao i koautorska knjiga poezije „Putevi posle”(2006.).
Dobitnica je više priznanja i nagrada.
Saradnik je časopisa „Makedonska videlina“.
Član je Udruženja književnika Srbije.


петак, 21. јун 2013.

Ladislav Varga, nagrađeni esej


Ladislav Varga: Balkanska kultura nestajanja (Samir Tahirović – Diogen 2013 – nagrada za najbolji esej)


(Esej kao zloslutna priča)Stanovnici jugoistočne Evrope iz raznoraznih medija svakog dana mogu saznati za priče o porodičnim nasiljima nad decom, ženama, starima, koje se završavaju masovnim tragedijama, ubistvima ili samoubistvima; samoubistvima mladih, samoubistvima penzionera, i tako do u beskraj…
Vreme je da se kao ljudi fokusiramo na ove alalmantne podatke, a ne samo da to posmatramo kao obični posmatrači i kafanski statističari. Nama žiteljima toga dela Evrope dan počinje takvim lošim vestima. To je svakodnevna pojava na koju smo pomalo oguglali, a koja je sve masovnija, ali šta je uzrok takvoj jednoj situaciji? Svi mi već dugo živimo u jednom visoko traumatizovanom društvu. Mi smo svi (bez obzira na naciju) u ovom regionu trumatizovani. I to ne od pre dvadeset godina, naše traume počinju još mnogo ranije. Od najranijih ratova sa tih prostora, preko Balkanskih, Prvog, Drugog svetskog i inih ratova potom. Zamislite samo koliko je generacija dece odrastalo bez roditeljske ljubavi kao posledica tih ljudskih klanica. Zato i društva koja kontinuirano prolaze kroz takve traumatizovane stadijume počinju da funkcionišu na jedan poseban način. Zapravo to su društva koja nemaju viziju, ne znaju kuda idu. To su društva koja stalno tumaraju u pomrčini svoga vremena. To su društva koja su duboko oštećena u onome što nas čini ljudima i nemaju osećanje empatije prema drugima. Zatim tu dolazi odmah i do povećanja agresivnosti; i kad se sve to uzme u obzir, i kada se tome pridoda loša ekonomska situacija, onda ne treba da se čudimo kako se lako potežu raznorazna oružja kako na druge tako i na sebe same. Živimo u društvu gde se svi osećamo ugroženo, a naše države su bespomoćne ne čine ništa ili čine veoma malo, na radu na tim traumama koja se usadila duboko u naša bića.
Pitanje je zašto čovek sa sobom nosi oružje? Otprilike zbog količine agresije koja je zbog ovih trauma sakupljenog straha toliko akumulirana, dovodi do onoga što se zove „kratki fitilj“. A onda mediji objavljuju ono što zvuči najatraktivnije ili najdrastičnije, a zapravo imamo jedno kontinuirano nasilje koje neprestano teče i koje postaje – kultura nasilja! Mi smo zato društva kulture agresivnosti, zato što ne sledimo prave ljudske vrednosti. Mi smo temeljno uplašeni i traumatizovani iz gomile razloga; političkih, nacionalnih, ekonomskih, međunarodnih, obrazovanog sistema i propasti porodice, koja je bila elementarna komunikacijska ćelija u nekom društvu. Međutim, naše porodice su velikim delom propale jer su roditelji sami na sebe kao vid komunikacije „režali“ a deca to od njih prihvatila, tako da ni jedna škola to kasnije nije mogla popraviti.
Državi je dato da bude monopolista sile da se ne bi sila ili nasilje produkovalo izvan određenih okvira. Međutim kod naroda jugoistočne Evrope, odnosno njihovih postojećih organa vlasti, smatraju da sila vabi zakon i zakona se ne pridržavaju, često ga najdrastičnije kršeći oni sami. Smatrajući često da su ga oni doneli i da on za njih ne važi (što se u praksi često i manifestuje).
To ljude prosto uznemirava i osećaju se nesigurno. Imaju osećanje da žive u permanentnom vanrednom stanju, skrećući im misli sa osnovnih životnih problema. Narodu ubace u uho kako je država ugrožena, to je jedno politički-propagandno istorijsko pomeranje koje nije tačno i nema uporišta. Empirijski elementarno nije istinito (da je država ugrožena a ne pojedinac), i tako je i to deo kulture agresije i takve traumatizovane zajednice. Misleći suprotno (da nam je država ugrožena), mi zapravo tako obmanjujemo sami sebe.
Vrlo je važno znati da u okviru razmišljanja o traumi i psihologiji nesreća govori se o tome da postoji transgeneracijski prenos traume. Da to praktično, čak i generacija koja je živela u miru a roditelji su prošli kroz velike traume, da se te traume prenose i na decu. Kod tih naroda nema pravog vođe sa vizijom, da otvori nove puteve svojim sunarodnicima, da oda priznanje žrtvama i da osudi dželate iz sopstvenog tabora. Zaboravljene su reči velikog pisca: „sve srećne porodice srećne su na isti način, svaka nesrećna je samo na svoj“.
U manje traumatizovanim društvima postoje projekti krizne intervencije u zajednici, odnosno u vaspitno obrazovanim institucijama. Radi se o tome da se đaci u školama i domovima edukuju i naprave timovi za takve situacije i međusobno potom pomažu jedni drugima u takvom stresnom periodu, jer svedoci smo velikih kriznih perioda i kod samih đaka, koji se ne libe iako mladi da nasrnu na živote svojih kolega i nastavnika u školi. Ni nastavnici ni direktori nisu u takvim prilikama dorasli nastaloj situaciji. Zbog toga u našem regionu treba senzibilisati prosvetne pedagoge kako bi mogli da se uhvate u koštac sa ovakvim nimalo lakim problemima.
Bez prirodnog i emocionalnog ispoljavanja koji svako od nas nosi mi ne možemo sebe ni mentalno da uravnotežimo. Treba dakle pokazati drugima da imaš osećanja i u sebi emocije… Skupiti hrabrosti i pokazati drugom da si ranjiv!
Samoubica nije čovek koji uništava samo sebe, on tim činom ubija i ceo svet. Prekida komunikaciju sa svetom i tu se negde ukrštaju ubistvo i samoubistvo. Ubistvo je ubijanje drugog ali je takođe ubijanje i celog sveta za tog drugog. To je sve posledica nerazrešene traume. Posle svega trauma ipak ostaje i razara unutrašnji život čoveka. Čovek koji živi sa traumom menja svoje ponašanje i ostaje u začaranom krugu svoje nemoći u ovom vrzinom kolu.
Posle devedesetih godina prošlog veka mnoštvo takvih slučajeva je ostalo ne- razrešeno i bez ikakve pomoći. Ti ljudi su tu oko nas i oko vas tempirane bombe sa kratkim fitiljom, opasnost kako za sebe tako i za druge.
Ili ćemo propasti ili ćemo nestati ne probudimo li empatiju u svome biću. Ne znam koliko smo spremni na to, ali samo korenito kretanje prema pravoj demokratiji u čitavom našem balkanskom loncu može dovesti do pravih rezultata. Jedan pametan čovek je rekao: “demokratija jeste komunikacija jednog društva jedne nacije sa sobom u traženju sopstvenog identiteta“. Dakle to je ono što nas može vratiti na pravi put, put kojim idu ljudi u pravom smislu te reči. U suprotnom čeka nas balkanska kultura nestajanja i za sve nas iz jugoistočne Evrope neće biti ovih pretpostavljenih nadanja a samim tim i sopstvenog spasa.

LADISLAV VARGA (1962) dramski pisac, publicista i novinar. Objavio dela: MOZAIK ŽITELjA IRIŠKIH (2001) monografija, JEVANĐELjE PO NAMA (2003) drama, MALO MESTO VELIKE TUGE (2008) novela, ČOVEK FILIGRANSKOG DETALjA (2012) romansirana biografija.
Koautor je knjiga: SMEŠNA STRANA SREMA (2000), SREMSKE DOSKOČICE (2001), VESELI SREM (2007) zbirke anegdota.
U Rukopisnom odeljenju Matice srpske pohranjeni su mu rukopisi: RAUB ŽIVOTA monodrama, JEDAN ŽIVOT STO NEVOLjA NOSI filmski scenario, VAROŠ BESMRTNOG PESNIKA drama, DVA VEKA IRIŠKE KUGE publicistika, EKSPANZIJA VERSKIH SEKTI publicistika, POSLEDNjE OSLOBOĐENjE BEOGRADA publicistika, SUDBINA JEVREJA U BEOGRADU 1941 – 1942 publicistika, LETOPIS STAROG IRANA – PERSIJE publicistika, SLAVUJ OD STRAŽILOVA drama, kao i mnoge priče, pripovetke i eseji…
Svoje članke, feljtone, eseje, pripovetke i priče objavljivao u: Politici Ekspres, Dnevniku, Politici, Građanskom listu, Sremskim novinama, Karlovačkim novinama, Pčesi, Našoj reči, Dijalogosu, Prosjaju istine, Trag-u, Diogen-u…
Nagrade i priznanja: povelja „Karađorđević“ (2001) za priču, nagrada Saveza jevrejskih opština Jugoslavije (2001) za pripovetku, nagrada „Dragojlo Dudić“ (2003) za dramu, nagrada „Isak Samokovlija“ (2003) za dramu, nagrada lista „Naša reč“ (2003) za priču, nagrada „Dragojlo Dudić“ (2004 – 2005) za publicistiku dva puta; od iste Fondacije (2005) nagrada za rukopis romana, nagrada „Društva SCG – Iranskog prijateljstva“ (2006) za publicistiku, nagrada „Belo pero“ (2006) za priču, nagrada „Atanasije Stojković“ (2012) za rukopis romana, nagrada „Samir Tahirović-Diogen“ (2012) za esej.
Ponosan na svoga zavičajca Borislava Mihajlovića Mihiza (1922 – 1997), koji ga je prijateljski savetovao da piše, kao i na svoju korespodenciju na ruskom jeziku sa francuskim piscem Vladimirom Volkovim (1923 – 2005).
Ušao u Antologiju kratke priče sa prostora bivše Jugoslavije („YU antology of short stories“). Priče su mu prevođene na engleski jezik.

понедељак, 17. јун 2013.

PROMOCIJA ZBIRKE PESAMA "PROVETRAVANJE VETRA" TANJE PETROVIĆ"



Tatjana (Tanja) Petrović, rođena u Novom Sadu, 1966. godine, profesor je matematike u tehničkoj školi  “Mileva Marić -Ajnštajn” u istom gradu. Posvetivši  život prosvetarskom pozivu, matematici i šahu,  ljubav prema poeziji negovala je čitajuci dela omiljenih pesnika, a potom i zapisujući stihove, onako, za svoju dušu. Slučaj  je hteo da ti zapisi dođu u ruke našeg poznatog pesnika, Pere Zupca, i tako je nastala prva knjiga, kojoj je bio i recenzent , “  Na postavi nebeskog kaputa”, izdata u Novom Sadu, septembra 2011. godine. U godini nakon pojavljivanja prve knjige, pesme su joj objavljivane u zbornicima: “Tragovi na pesku” (Bečej, 2012.),  Almanah 2 ( Nova poetika, Bgd., 2012.) i u zajedničkoj knjizi 36 autora , “ Stihom govorim” ( Prijepolje, 2012.), čije je promocije, u Novom Sadu, bila i jedan od organizatora.
Tokom 2012. godine  nastale su još mnoge pesme, pa je ova knjiga, “ Provetravanje srca”, svedok i raznovrsna zbirka doživljaja svega što okružuje pesnikinju, njenih razmišljanja,reagovanja i ljubavi prema živom i neživom svetu.
Ponosna je majka dvoje dece, Olje i Vanje, kojima posvećuje i ovu knjigu, kao i prvu, kao i svako slovo knjige svog života…
 



TANJA PETROVIĆ-SAN
    
Na stolu nije bilo ničeg,
samo je vreme
gledalo sa brojki,
u paničnom strahu
od reskog zvuka
starog budilnika.

Ulica je žmirkala
pod prolećnim sjajem,
i teglila se lenjo
glancajući svoje ivičnjake.
Zrakom je sunce
poseklo san.

A to je bio san,
od onih snova
iz kojih se ne beži
u spasonosna svitanja.
Tu smo se, nestvarno,
sakrili od konačnosti.

U jednom trenutku
osetih da se trudim,
da se upreh da nit upletem
u mrežu tog sna…
Al’ niz ulicu pobeže mi,
ko lopov,međ’ sanjiv svet.

A bio je ceo život,
talas sto ruši beznađa
i prezirno tuge gazi.
Bio je večnost u kapi
uzvišenog bitisanja,
život u barci od lista…san..

PROMOCIJA IZVORNIKA U NARODNOJ BIBLIOTECI U SMEDEREVU


понедељак, 10. јун 2013.

НИКОЛА ЛАЗИЋ - ДОЛИНОМ ФИСОНА

Никола Лазић, матурант гимназије, представио је своју прву књигу "Долином Фисона" у свечаној сали Паланачке гимназије.

О књизи су говорили књижевник и професор Мирослав Јозић и професор Бојана Ђорђевић.




Искра

Падају последње латице сунца,
месец голица врхове планина,
сливају се пешчаног сата зрнца,
обмота душу гладна паучина.

На прагу снова се не виде врата,
реалност се поиграва мислима,
сија бисер виши од седмог спрата
лети  неиспеваним стиховима.

Јецај кише влажи храстове боре;
урлик, мирис крви, трулеж, тишина,
гласови ветра и даље говоре,

трагове, сенку, скрива помрачина.
Полете у небеса голуб бели,
сребрна му крила нису видели.

четвртак, 6. јун 2013.

ПРВИ ПЕСНИЧКИ КОНКУРС КЊИЖЕВНОГ КЛУБА 21




КЊИЖЕВНИ КЛУБ 21 ИЗ СМЕДЕРЕВСКЕ ПАЛАНКЕ РАСПИСУЈЕ
ПРВИ ПЕСНИЧКИ КОНКУРС

Пропозиције:

Песници достављају по три песме које оцењује жири за поезију.
Све радове слати под шифром у три примерка.

-тема конкурса: слободна
-песме доставити до
2. августа 2013. године

Упутство за слање песама:
-песме се шаљу у Word документу
-слати до три песме
-фонт слова 12
-песме не би требало да буду дуже од А4 формата
-песме потписати шифром и разрешење шифре (име, презиме, контакт и краћу биографију) ставити у засебну коверту
-сваку песму послати у 3 примерка

Радове послати на следећу адресу:

Књижевни клуб 21
11 420 Смедеревска Паланка
поштански фах 31

Слање на електронску адресу:  kk21.palanka@gmail.com

1. песме потписати шифром
2. у једном документу слати песме и тај документ насловити шифром
3. разрешење шифре (име, презиме, контакт и краћу биографију) слати у посебном документу
4. документ који садржи разрешење насловити: РАЗРЕШЕЊЕ И ШИФРА

Награђени и одабрани радови биће објављени у зборнику ,,Изворник“ који ће бити представљен на 4. песничким сусретима у Смедеревској Паланци, септембра месеца ове године.
Све информације о учесницима и награђенима ће бити постављене и на фејсбук страници Књижевног клуба 21. Контакт телефон 064/252 99 40.






KNJIŽEVNI KLUB 21 IZ SMEDEREVSKE PALANKE RASPISUJE
PRVI PESNIČKI KONKURS


Propozicije:

Pesnici dostavljaju po tri pesme koje ocenjuje žiri za poeziju.
Sve radove slati pod šifrom u tri primerka.

-tema konkursa: slobodna
-pesme dostaviti do 2. avgusta 2013. godine

Uputstvo za slanje pesama:
-pesme se šalju u Word dokumentu
-slati do tri pesme
-font slova 12
-pesme ne bi trebalo da budu duže od A4 formata
-pesme potpisati šifrom i razrešenje šifre (ime, prezime, kontakt i kraću biografiju) staviti u zasebnu kovertu
-svaku pesmu poslati u 3 primerka

Radove poslati na sledeću adresu:

Književni klub 21
11 420 Smederevska Palanka
poštanski fah 31

Slanje na elektronsku adresu: kk21.palanka@gmail.com

1. pesme potpisati šifrom
2. u jednom dokumentu slati pesme i taj dokument nasloviti šifrom
3. razrešenje šifre (ime, prezime, kontakt i kraću biografiju) slati u posebnom dokumentu
4. dokument koji sadrži razrešenje nasloviti: RAZREŠENJE I ŠIFRA

Nagrađeni i odabrani radovi biće objavljeni u zborniku ,,Izvornik“ koji će biti predstavljen na 4. pesničkim susretima u Smederevskoj Palanci, septembra meseca ove godine.
Sve informacije o učesnicima i nagrađenima će biti postavljene i na fejsbuk stranici Književnog kluba 21. Kontakt telefon 064/252 99 40.



понедељак, 3. јун 2013.

”ŠUMADIJSKE METAFORE” 2013.- кратка прича


Nenad Glišić, Kragujevac, I nagrada – PREDVEČERNJA ŠETNJA 
Dok sumrak ovladava, a ja u njega ušetavam, sa moje leve strane, iz kruga auto-otpada grupa sitnih lopova iznosi delove starih automobila koje će preprodati u staro gvožđe, sa desne strane, druga dvojica seku stabla za ogrev iz šumarka pored puta. Prolazim ja trotoarom, prolaze automobili ulicom i niko se ne uzbuđuje: ni oni koji tegle svoje terete, ni mi prolaznici. Svako gleda svoja posla.
Dole, u centru grada, mladi snobovi se napadno smeju, a sitni i srednji kriminalci, hodom sa izbačenim laktovima i svojim džipovima trude se da zauzmu što više prostora, dok gledaju mrko unaokolo.
Upijam idilične nedeljne utiske, pre no što s e vratim u topli porodični bunker.
Marko Miljković, Kragujevac, II nagrada – PROGONJEN
Povremeno me je proganjao taj lik. Izbezumljen, umišljen i zamišljen. Sa deformisanom grimasom i ludačkim pogledom. Meni tuđ i nepoznat. Uvek danju. Plašio sam se da ne dobijem košmare od njega, jer sam voleo da spavam. Dok sam izlazio iz kuće, viđao sam ga u prolazu, obično se kretao pored mene. I to ne uvek. Otkad izbegavam ljude i ne izlazim napolje, posećuje me sve ređe. Ali, svaki sledeći susret je sve strašniji i gori. Isprva je bio nekako normalan., Kao uplašen i iznenađen susretom očiju. Sad mi se čini da je naviknut na svoje i moje prisustvo. Sve je nesređeniji; kao da ne mari za to. Zarastao u bradu, s podočnjacima i podnaduo od spavanja. poslednji put sam ga video u kupatilu. Otišao sam da se umijem i nehotice podigao pogled. Opet sam ga video posle dugo vremena. Nisam mogao da izdržim. Prestravio me je svojom pojavom. Izgledao je kao homo sapiens bez Čoveka u sebi. Kao da sam zver koja brani posed, stegao sam pesnicu i udario iz sve snage. Ogledalo je puklo. Lik je izgledao nekako izvitoperen i sablastan. Strgao sam ogledalo sa zida i lika je nestalo. Ne usuđujem se da ponovo odem u kupatilo. Možda izbija iz zida a ne iz stakla. Razmišljam da srušim zid.
Danijela Padejski, Valjevo, III nagrada – SNOVIDNO PUTOVANJE
Zaustavio se voz između dve stanice. Kvar. Vagoni krcati putnicima. Svi sede i dremaju. Deca, studenti, vojnici, radnici, penzioneri, beskućnici… Kategorije se umnožavaju. Mašinovođa, levoruk, mrkog pogleda, premešta se sa noge na nogu. Kreće kroz hodnik da proveri spisak putnika. Tišina zbunjuje. Pogled se magli. Putnici umesto karti drže ikonice. Blaženstvo sna. Tumači poglede, upija nesreću. Znakovi na prozorima – prizori sećanja. Putovanje se nastavlja iako voz stoji.