недеља, 25. март 2018.

Дарко Хабазин (1964)



БЕЗ ПАТЕТИКЕ

Позиваре дочекују одговори неми
Сва су ћутања темељена на томе
да увек долази гори...
Не препознају боље!

Утеге тело у јавности показују,
на теорије завере пазе и паузе

Не може се писати песма оптимистична
с оволико непамети...

Скрупуле срљања заустављају,
Остало одрађује време

ИДА

Месече тражи,
осветљавај и оно што се не сме
Престани – потеро!

Очи тек кад забледе и згасну,
захвати естетски важности имају


Скрити у грмљу су многи,
побеђује неваљало...

срамота не диже главу,
и у цркви ризе тесне,

Кнедле понеке грла спутавају,
на вашариштима месец преостале тражи
Оверењу – безуслови!

ОДУКА

Јутро је по навици
тонове вечери – обесмислило
Опсено, пируј док корак назадан бега
Толико жеља у нескалду

И Вишње у жесту су силе,
наметнуто сустајање утврду дуби
Прилика омчу увезује
без топота, копитом – прахује све дотакнуто

Ако можеш, срно клизорека
баршунари одукама довека
Песмено тако препојашњено ово,
изгубити смисао неће

СЛОВАРЕЊЕ

Словару – језгри,
лучи и ћудореди
Предачко не дај колено,
новоме нађи темељење
Твори и нетвориво,
за речи гини

Пером – пупољи,
разапињи а ћирили

Дарко Хабазин je рођeн у Бeограду. Дипломирани eтнолог, по профeсиjи библиотeкар. Обjавио jeданаeст књига. Прeвођeн je на кинeски, бугарски, француски и eнглeски jeзик. Од 2012.  годинe члан je УКС-а. Прeдсeдава Хаику Удружeњeм Србиje и Црнe Горe. Учeсник  je многих колониjа и маратона. Обjављиван у броjним антологиjама, алманасима и зборницима.

среда, 21. март 2018.

Иван Горан Ковачић (21. март 1913 —13. jул 1943)


Моj гроб

У планини мркоj нeк ми будe хум,
Над њим урлик вука, црних грана шум,

Љeти вjeчан вихор, зими висок сниjeг,
Муку моje ракe нeдоступан биjeг.

Високо нeк стоjи, ко облак и трон,
Да нe допрe до њeг хиског торња звон,

Да нe допрe до њeг покаjнички глас,
Страх обраћeника, молитвe за спас.

Нeка шикнe травом, уз трновит грм,
Бeспут да je до њeг, нeпробоjан, стрм.

Нитко да нe дођe, до приjатeљ драг, -
И кад сe врати, нeк поравна траг.

 

петак, 16. март 2018.

Radmila Kovandžić (1947)















61. Čitač Bernhard Šlink

Nemački pisac Bernhard Šlink, rođen 1944. godine,
stasavao je u atmosferi gubitničke depresije i pokajanja.
Po struci pravnik, Bernhard Šlink se u književnosti
proslavio romanom Čitač, koji je preveden na tridesetak
jezika.
Roman počinje sećanjem Mihaela Berga,
Nemca srednjih godina, na trenutak kada je kao
petnaestogodišnjak sreo Hanu, kondukterku, dvadeset
jednu godinu stariju od njega. Događaji–sećanja nižu se
zatim hronološki, uz povremeno umetanje asocijativnih
slika i refleksija iz vremena gotovo sadašnjeg. Poslednja
glava romana, dvanaesta, neka je vrsta epiloga pisanog
deset godina nakon oslikanih događanja.
Kao dobar pripovedač, uz punu motivaciju i događaja
i likova, junak romana je naslikao buđenje svoje strasti
prema Hani. Ko zna koliko godina kasnije, on je shvatio
da je upravo Hana od njega stvorila muškarca i podstakla
ga da završi školu. Pamtio je i da je sve vreme tražila da
joj čita knjige u pauzama između vođenja ljubavi. I on
je to rado činio.
Berg se sećao svog dvostrukog života, jednog sa
Hanom i drugog sa momcima i devojkama iz škole.
Tada, racionalni deo njega shvatao je neprimerenost
veze sa Hanom, i zbog razlike u godinama, i nivoa
obrazovanja i kulture, i zbog različitih socijalnih miljea
kojima su pripadali. On se stideo Hane, ali i sebe zbog
svog osećaja stida prema ženi koju voli.
Berg je pripadao generaciji studenata „koji su
se distancirali od svojih roditelja, a time i od čitave
generacije počinilaca, posmatrača i skrivača pogleda,
onih koji su tolerisali i prihvatali“ (126) nacističku
ideologiju. Takvim distanciranjem mladi su nastojali da
ne potonu u moru gubitničke depresije. Berg se pitao:
„Da li je distanciranje od roditelja bilo samo retorika,
puko dobovanje reči, buka koja je trebalo da sakrije da
su ljubavlju prema roditeljima bili neopozivo upleteni u
njihovu krivicu?“
Koliki deo nacionalne krivice mu pripada, Berg je
sa užasom shvatio kada se, kao student prava, u akciji
raščišćavanja prošlosti, našao na suđenju Hani. Tada je
saznao da je u toku rata radila u Simensu, da je 1943.
dobrovoljno pristupila SS-u, do proleća 1944. nadzorisala
u Aušvicu a do zime 1944/45. u jednom malom logoru
pored Krakova. Kada je, na suđenju, Hanino zaštitničko
ponašanje prema fizički slabim devojkama koje su joj
čitale, prepoznato kao perverzni čin, ona se nije branila.
Mihael Berg je tek tada shvatio da ona ne zna da čita i
piše i da joj je čitavog života važnije bilo da to sakrije,
važnije od samog života. Hana se na suđenju nije branila
i – dobila doživotnu robiju. Tada je imala 43 godine.
Berg je završio fakultet, oženio se, dobio kćer,
razveo se, zabavljao se sa drugim ženama. Podsvesno je
tražio nekog poput Hane a takve, naravno, nije bilo. Posle
razvoda počeo je da čita naglas i snima na kasetama
– Odiseju, koju je nekada čitao Hani, a zatim i druge
knjige. Našao je Haninu adresu u zatvoru i poslao joj
paket s kasetofonom i kasetama. Bilo je to osme godine
Haninog izdržavanja kazne. Četvrte godine ovakvog
kontakta kliktao je od sreće kada je saznao da je Hana
naučila da čita i piše, i time napravila „prosvetiteljski
korak“ „iz nepunoletstva u punoletstvo“. Čitalac romana
naslućuje: samo neuka svetina, „nepunoletna“ većina,
mogla je da sledi ideju fašizma i počini toliko zločina.
Poslednji paket Berg je poslao osamnaeste godine
kada je prihvaćen Hanin zahtev za pomilovanje. Nevoljno
je pristao da joj pomogne po izlasku iz zatvora. Ali
atmosfera njihovih susreta nedelju-dve ranije konačno
je presudila Hani: obesila se u svojoj samici uoči izlaska
na slobodu. Učinila je to nakon što je opismenjavanjem
postala duhovno punoletna i pročitala puno knjiga i
sve što je u zatvorskoj biblioteci našla o konclogorima.
Verovatno je, prepoznavši nerealnost svojih nadanja u
vezi sa Bergom, izgubila poslednji razlog da postoji.
Na kraju romana Čitač Berg kaže: „Možda sam našu
priču, ipak, napisao zato što hoću da je se oslobodim,
iako u tome ne uspevam“. (160)

Snimak emisije možete preslušati na You Tube 
https://www.youtube.com/watch?v=kCTyAF1CJ6g&list=PLNntW3igpGIs53tArkgB7-G-1v50FIFIX


Radmila J. Kovandžić (devojačko prezime Simić), rođena 1947. godine u Rudovcima, selu između Aranđelovca i Lazarevca. Maturirala u Gimnaziji „Miloš Savković“ u Aranđelovcu.
Na Filološkom fakultetu u Beogradu (Grupa za srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost) diplomirala 1971. godine. Odmah zatim počinje svoj radni vek na Kosovu i Metohiji (selo Štupelj, kod Kline) da bi samo dva i po meseca kasnije dobila posao profesora srpskohrvatskog jezika i književnosti u Školi „Goša“ u Smederevskoj Palanci, gde je i penzionisana. Pesme piše još od osnovne škole. Kratke kritičke osvrte objavljuje početkom devedesetih u antologijama profesora Tode Čolaka. Kasnije, njene pesme i kratke priče pojavljuju se u brojnim zbornicima i časopisima. Književni klub „Velimir Rajić“ u Aleksincu dodeljuje joj prvu nagradu 2010. godine za pesmu „Om“. Član je „Književnog kluba 21“ u Smederevskoj Palanci. Knjiga „Začaravanje na talasima“ rezultat je emitovanja esejističkih minijatura na Radiju “Jasenica”u Smederevskoj Palanci 2006. godine.