уторак, 08. јануар 2013.

NIKOLA TESLA ( 7.1.1943-7.1.2013.)


Posljednje pismo Nikole Tesle njegovoj majci:
Srijeda 18. novembar
Majko, pri pomisli na tebe osjećam se nekako teško i turobno, ne znam kako, ali osjećam da nisi dobro. Volio bih da sam kraj tebe sada i da ti prinesem vode.
Sve ove godine moje službe čovječanstvu nisu mi donijele ništa do uvreda i poniženja. Jutros sam ustao prije nego je svanulo jer sam čuo nešto što već duže vremena kroz san čujem u svojoj sobi. Čuo sam glas koji poji ili moli nekim maurskim jezikom lijepu tužbalicu ili zov. Jutros sam otjerao san sa očiju i potvrdio da glas dolazi odasvud i da ne mogu odrediti da li je svana ili iznutra. Bojim se da nisam razum izgubio. O ovome ne smijem pričati Dr. Layonelu jer ni njemu više ne vjerujem. Čuo sam da je posjećivao gospodina Edisona prije dvije sedmice.

Četvrtak, 19. novembar
Opet mislim na tebe, majko. Opet imam onaj nemir i tugu u tijelu. Danas ću pisati u ured za patente da moj javni eksperiment pomjere za jednu sedmicu ranije, jer ja moram krenuti kući u domovinu, krenuti tebi. Znam sada sigurno da nisi dobro, jer onaj glas, onu tužbalicu sam ponovo čuo sasvim budan i svjestan. Još sam razuman.

Petak, 20. novembar
Nisam pisao u ured za patente, došao je njihov agent da mi donese potvrde i rekao sam mu lično svoje naume. Rekao je da žali, ali da se termini ne mogu pomjerati s obzirom da su kongresmeni iz oko 20 saveznih zemalja jedva uskladili termin. Otišao sam do vodopada i rekao svojim momcima da okrenu turbine i čekaju na moj poziv sutra spremni. Ja sam odlučio da čovječanstvu dadnem ono što mu pripada i vraćam se u Europu, tebi majko. Vlade zemalja su iste ovdje kao i kod kuće. Shvatio sam sada na kraju da je čovječanstvo ovisno o vladama i da pojedinac ne može sam promijeniti svijet. Ali onaj čudni glas me brine. Znam da nešto znači i da ima veze sa tobom, sa mojim eksperimentom, sa nečim trancendentalnim.

Subota, 21. novembar
Majko, sutra polazim za Jugoslaviju. Gospođica Nora je otišla po mome nalogu u lučku kapetaniju i obezbjedila mi kartu do Lisabona, odatle idem vozom do Ciriha, pa onda direktno do kuće. Računam da mi treba oko deset dana ili dvije sedmice najviše.

Danas sam ušao u Kongresnu zgradu i na sjednici senatora zamolio za par minuta pažnje. Nije im bilo po volji, ali dozvolili su mi. Tražio sam telefon i da me spoje sa labaratorijom na Nijagarinim vodopadima. Momci su na moj nalog pustili turbine u pogon i Kongresna sala se obasjala mojom strujom, deset puta jačom od obične, upravo onako kako sam najavio.
Nisu me interesovale njihove reakcije uopće. Izašao sam odmah napolje, jer nisam ovo radio za njih već za čovječanstvo. Samo sam u momentu kada sam pogledao svjetiljke i čekao da «moja» bežična struja dođe sa turbina, osjetio da nisam ja tvorac ovoga svega. Osjetio sam da struju neko ili nešto nosi od Nijagare do kongresne sale i da je u tom zakonu koji sam smatrao »mojim« otkrićem, nešto što je oduvijek postojalo, a da je samo meni dato nadahnuće da to uokvirim i čovječanstvu objasnim. Umjesto sreće i trijumfa, pojavila se neka praznina. Shvatio sam da sam nešto veliko u životu propustio. Nešto kao da sam izostavio, kao da nisam nešto ponuđeno spoznao. Neka je formula bila tako blizu moje spoznaje, a ja je nisam našao ili nisam htio da je nađem. To ima veze sa onom maurskom tužbalicom, siguran sam sada.
Nedjelja, 22. novembar
Ovo pismo nećeš nikada dobiti, majko. Ne znam zašto ga pišem tebi koja ga više nikada pročitati ne može. Neka ti je lahka zemlja, majko moja, i oprosti mi što su me moji putevi odveli od tebe, pa ti ne mogu doći ni na sahranu. Čitam telegram sa viješću o tvojoj smrti i prezirem ljude koji nisu bili spremni još prije dvije godine da shvate da struja može da se prenosi i bez žica. Možda bi tada proveli nešto više zajedničkih trenutaka. Sada su evo vidjeli da može, ali opet je neće stoljećima znati koristiti, jer neko je spalio moj laboratorij u centru grada do temelja, sa svim spisima i nacrtima. Rekli su mi da se sumnja na gosp. Edisona. Tako sam ravnodušan da ne prepoznajem sam sebe. Prije bi se možda i jedio, ali sada više ne, jer znam dobro da neko ionako sve to drži pod kontrolom i da je «moje» otkriće još prerano došlo za čovječanstvo. I ustvari ono uopšte nije «moje«. Znam da to neko nadzori sve i da ima plan, pa sam možda i zato ravnodušan. Moj brod za Lisabon polazi u 10 sati. Kola me napolju čekaju.
Ovo pismo ću položiti na tvoj grob, majko, kad stignem u Milovac, naše seosko groblje.
Sad vjerujem u ono što nikada nisam, da si tamo negdje još uvijek «ti» i da tvoj život nije zauvijek prestao. Sad mi je žao što nisam htio nikad da se družim sa Turcima, jer oni su iste onakve tužbalice pjevali kao ona iz mojih praskozorja. Sada se sjećam da su oni znali puno više nego ja o svim ovim stvarima koje tek sada spoznajem. Zalud moje godine provedene u nauci, kad ona bijaše jalova.
Moli tamo za mene, majko, ako možeš, tom maurskom tužbalicom za izgubljenu dušu svoga sirotog neukog sina.

Nikola Tesla
,,... Sunce je prošlost, Zemlja je sadašnjost, a Mesec je budućnost...“

Нема коментара:

Постави коментар